Ova je kontemplacija stigla u obliku privatne poruke, u vezi s osvrtom na nastup Tonija Starešinića i ekipe, ali je zbog svoje višeznačnosti, ali i oštrenja percepcije nečega što je trebalo biti obično, a nije bilo, donosim u integralnom obliku. (op.u)
Čudno mi je sve, još i friško, jer sam spojio fotografije, video i tekst.
Svega…
Snimao sam predavanje i koncert mobitelom te uzeo izjavu pa iz toga vadio rečenice.
Najviše me je dojmilo to što je glazba na koncertu bila tako visoko iznad mog racionalnog analitičkog uma, koji je zapravo proždrljivi konzument, te su vibracije nezaustavljivo komunicirale sa svim porama prostora i ljudi.
Sve je bilo nabijeno električnom emisijom u koju su stizali podaci iz organskog holograma muzičara koji otiskuju svoje znanje i emocije u hologram svakog od nas ponaosob u publici.
A to sam tek doživio, odnosno racionalno shvatio u svom punom sjaju, tek sutradan nakon radionice kad sam slušao snimku. Snimka munje pokazala je nešto slično što pokazuju i fotografije – da se sve to zbilja dogodilo.
Kao nekakav dokument i dokaz… Corpus delicti.
Što s ovim hoću reći? Imam dojam da muzika bude ispred nas u vremenu i prostoru i zbilja stvori novu rezonantnu kutijicu za preživljavanje.
Muzičari, kao vrhunski inženjeri, stvaraju konkretne konstrukcije u vremenu i prostoru te omogućuju lansiranje u bilo koji dio Svemira.
A mi u tom prostoru boravimo samo zato što imamo tu sreću i privilegiju da jednostavno budemo i otvorimo nepoznata vrata između nas i svjetova.
Hvala svima koji su sudjelovali u programu Novi šum!
