Postoje glazbenici koji uvijek guraju samo jedan uski žanr i cijelog života ne odustaju od svojih mladalačkih preokupacija.
Negdje sam pročitao da prosječan čovjek nakon tridesete praktički više ne otkriva novu glazbu i zauvijek obitava na glazbenim poljima svoje mladosti. To znam, jer većina mojih vršnjaka još uvijek sluša samo glazbu osamdesetih i devedesetih i kuka kako ništa dobroga poslije toga nije snimljeno (pouzdano znam da oni još stariji od mene – boomeri, ne priznaju ništa poslije Led Zeppelina, Floyda i Bijelog Dugmeta).
Naravno da tome nije tako i da danas ima jednako kvalitetne glazbe kao i u bilo kojem razdoblju glazbene povijesti, a usudio bih se reći da je 2024. bila jedna od najrodnijih godina u povijesti moderne glazbe.
Vjerojatno zbog sličnih razloga danas još uvijek raspravljamo o ustašama i komunistima, Titu, Tuđmanu i svemu što je iza nas, romantično se sjećajući kako je sve bilo bolje kad smo bili mladi i kad nam je sve stajalo bolje nego danas, uključujući i odjeću.
Ali na sreću postoje glazbenici koji uvijek gledaju naprijed i istražuju granice novoga. Pa čak i onda kad grabe šakom inspiraciju iz vreće prošlosti.
Jedan od tih glazbenika je i Toni Starešinić, čovjek koji živi glazbu zajedno sa svojom partnericom Željkom Veverec.
Mislim da sam ih prvi put uživo vidio kao Mangroove prije više od deset godina na nagovor svoje supruge koja ih je voljela još od prvog albuma.
Taj soft jazz, soul pop i vrckavi, zaigrani i topao Željkin glas bili su ponešto drugačiji od sličnih sastava na hrvatskoj sceni. Vrlo brzo nakon toga nazočio sam i koncertu njegovog drugog benda Chui u splitskom Kazalištu lutaka u vrijeme njihovog trećeg albuma „Third Sun From the Stone“ (mislim da je to bilo točno prije deset godina) i automatski se zaljubio u tu kombinaciju jazza, prog rock i krautrocka.
Svaki sljedeći album bio je korak naprijed, a na njihove koncerte odlazio sam kad god sam mogao, tako da mislim da su mi jedan od najgledanijih bendova uživo.
Kao jedan od najzanimljivijih izdvojio bih nastup u Arsenovoj kući u Šibeniku kad su svirali dio albuma „Zagreb/Berlin“ uz projekciju filma o Berlinu dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Osim što svira u Mangrooove i Chuiju, Toni sklada i filmsku glazbu, a član je i benda Zmaj Orko Star.
Željka je za to vrijeme snimila jako dobar solo album kao Je Veux (Ž V) s autorskim skladbama, koji je bio izvrsno prihvaćen od kritike i publike.
I moram reći da sam se prilično veselio najavljenom Valentinovskom koncertu na kojemu su obećali svirati obrade ljubavnih pjesama raznih autora, ali i nekoliko svojih.
Na pozornicu je četvorka, uz Tonija i Željku bili su tu bubnjar Đuro Dobranić i trubač Igor Dorotić, izašla u pet minuta iza dvadeset i nakon kratke Željkine najave koncerta krenula s „Certainly“ od Erykah Badu, koja je bila spojena sa standardom „Cry Me a River“.
Dobili smo red soula, jazza i rhythm and bluesa, a nakon toga krenula je vrlo nadahnuta obrada Madonninog standarda „Like a Virgin“.
Željka je cijelo vrijeme komunicirala s publikom, bend je ulazio u solaže, truba je bojala sound, a Toni je povremenim solažama na Hammondu davao patinu vremena pjesmama poput Gabinih i Arsenovih, „Pamtim samo lijepe dane“ ili „Kuća za ptice“.
Kako je koncert išao dalje eklektičan izbor pjesama i novih načina na koje su interpretirane sve je više otvarao i publiku pa su tako uslijedile i pjesma sa solo albuma Je Veux, „Sanajala sam ljubav“ od Mangroove, „“Is It A Crime“, Sade, „Sometimes“, Erykah Badu…
Jedan od vrhunaca koncerta bila je „Back in Black“, Amy Winehouse, u kojoj je i vokalna izvedba potpuno uživljene Željke, a i space rock solo na synthu, kao i trubački solo između, dotaknuo i moje, poslovično suzdržane najdublje žice.
Bend je zvučao skoro savršeno, tonci su napravili izvrstan posao.
Bila je u tih skoro dva sata izvrsne svirke i „Kud plovi ovaj brod“, Radojke Šverko, a i „So Far Away“ s legendarnog albuma „Tapestry“, Carole King, koja je nedavno proslavila 83. rođendan, a album 54., tek dan poslije.
Sve u svemu bila je to prekrasna Valentinovska večer u kojoj su iznimni glazbenici ispunili nazočne pozitivnim osjećajima i ljubavlju o kojoj su pjevali, ponekad tužnoj (jer kako reče Željka u jednom trenutku, većina najljepših ljubavnih pjesama je tužno), ali ponekad i radosnoj.
Željkin topao i izuzetno lijep glas nosio je cijelu večer i pokazala je da se snalazi jako dobro u cijelom nizu žanrova, od jazza, šansone, soula, rhythm and bluesa i popa, a ekipa vrhunskih glazbenika pomagala joj je u tome.
Bend je ispraćen dugim pljeskom publike i sa standing ovations, potpuno zasluženo.
Jedina zamjerka bila je nepotpuno ispunjena dvorana Hrvatskog doma, ali istu večer svirali su i Parni valjak, a bilo je i koncerata u Kocki, Beton kinu, Ghettu, kao nikad u zadnjih nekoliko mjeseci.
Ali, ako uzmognete, svakako navratite na koncerte Željke Veverec, Je Veux ili Mangroove, kao i Chuija, jer svaki od tih koncerata poseban je doživljaj.
Usput, nabavite i nosače zvuka, posebno preporučujem solo album Je Veux, Mangroove s orkestrom HRT i tri zadnja Chuijeva koje možete naći na vinilu.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
