Prije nepunih mjesec dana Rade Šerbeđija je održao koncert u dvorani Vatroslav Lisinski za koji san imao karte, ali nažalost nisam otišao. Priliku za popravak dobio sam nenadano brzo i to na mjestu na kojem sam se najmanje nadao. U Tkalčičevoj ulici, Zagrebačkom Beale Street ili Manhatnu nalazi se stari lokal, u jednom dijelu kafić, a u drugom koncertni prostor za oko 100 injak ljudi. Kako je baš tu Rade sa svojim bendom Zapadni Kolodvor odlučio imati koncert, to mi nije jasno, a još mi je čudnija bila informacija da mu to nije prvi put.
Nije ni meni prvi put s njim, gledao sam ga 2008 na Murteru, 2011 u Mostaru, 2013 na Sustipanu i prije godinu i pol na 2 koncerta zaredom u Splitu.
Ali ovome susretu sam se najviše veselio, jer je bio najintimniji, doslovce jedan na jedan, licem u lice. No, sreća u životu je realnost minus očekivanja, a iako stoički u životu se klonim očekivanja, čovjek sam, imam bar neka nadanja, a ona su se brzo rasplinula na samom početku. Mahom mlađahnu publiku, između 25 i 45 godina trebalo je umiriti i utišati kao djecu u razredu bez nadzora. Karta je bila 20 eura, ali za jednu zdravu selekciju trebala je koštati 50 eura. Duet koji je prethodio Radetu, mlada dama na vokalu i partner na klavijaturama izgleda da je nastupio samo za mene i nekolicinu koja im je odlučila dati šansu. Prava šteta, jer dali su sve od sebe, a dobili su samo ovu sliku dole i memoriju da su jednom otvarali za velikog Šerbeđiju.
Kada je naš glavni junak došao na binu da nam za početak izrecitira pjesmu o Hamletu, zvučalo je kao da je stao ispod bana Jelačića u 10 ujutro naivno se boreći sa žamorom gradskog života koji nezaustavljivo prolazi pored njega. Meni je bogami bilo neugodno za njega. Odmah sam se sjetio svoga iskustva i jednog trika kada sam u splitskom lokalu prosipao svoju pamet i gluposti na stand up showu, a da me od prisutnih gotovo nitko nije slušao. Tada sam se okrenuo zvučnoj kutiji iza sebe, slobodnom rukom potražio botun za volumen i pojačao ga do granice mikrofonije, usput podignuvši iz pluća i vlastiti glas jednu crticu ispod deranja. Onaj ko ima mikrofon u ruci, taj ima i svu pažnju u prostoriji. Ali Radu kao da to nije brinulo, uživao je u kafanskoj atmosferi Pariza iz 30ih godina, Beograda iz 50ih i Zagreba iz 70ih di je to upravo tako i izgledalo kao što jeste tu. Nije Melin Lisinski ni HNK. I umjesto da se ljuti iskoristio je prigodu da zapali atmosferu sa “Zvijezda tjera mjeseca” i refrena “Bella Ciao“.
Slijedile su “Barbara” i “Kose boje maka”, no meni je najbliža bila obrada Đonijeve “Men se dušo od tebe ne rastaje”. Iako je 7 godina mlađi Štulić davno izgubivši kontakt sa realnošću zabranio izvođenje svojih pjesama srećom nije jedini buntovnik na planeti. Pjesme kao i djeca imaju svoj put i više nisu samo vlasništvo autora. Tako je Rade velikodušno dao šansu na bini i svom studentu glume akademije u Rijeci koji je na gitari hrabro i glasno opjevao stihove Janka Polića Kamova, velikog pisca, pjesnika i anarhiste. Zaslužio je svoje mjesto na ovoj bini i u ovom osvrtu 116 godina od svoje smrti sa niti 24 godine proživljenog života.
Otišao je on, a vratio se opet pjesnik, pjevač, glazbenik, glumac, emotivac i šarmer koji su se na naše oči izmjenjivali brzinom kojom su boce dolazile, a pune pepeljare odlazile. Netko mu je čašu bijelog vina gurnuo u ruke, na što mu je Rade odgovorio kako samo on to zna:
“Ne marim da pijem, al’ sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše…”
Velikog Vladimira Petkovića Disa.
Pitao sam se i ja, još se pitam:
“Zna li ovdje i’ko sreću pisati
je l’ neko čuo za ljubav danas
možda je važnije znati brisati
ono sto je davno ostalo iza nas..”
Učinilo mi se da sam na trenutak Kemala vidio, u odsjaju očiju stare i omalene gospođe malo ispred Rade. Davno je prestala godine brojiti, sada živi samo za trenutke.
Zbog nje, ali i zbog puno nas normalnih, nakon uzaludnih pokušaja ušutkivanja žamora netko pored mene se iz svog glasa izderao TIŠINA! Potapšao sam ga po ramenu u znak odobravanja dok se Rade u miru obraćao mladosti.
Da, zbogom
budi bolja s drugim
i daj mu više nježnosti
jer to je ništa što ja gubim
o mladosti, mladosti
Akademski težak Arsen nazvao je svoju smrtovnicu, “Kantautori odlaze ranije”, dok moja prijateljica Suzana kaže da umjetnici sigurno ne grickaju čija sjemenke i odlaze lijegati u 10 da produže rok trajanja. Ja sam sretan što je Rade sve prošao, svugdi bio i još ima snage da se spusti u narod i radi ono što voli.
Jednog dana ako doživim 80 želim biti kao Rade, svirati u nekom lokalu, podučavati djecu kako biti prisutan, opušten, strpljiv, ponizan, emotivan i tolerantan, nadam se velikim dijelom samim svojim postojanjem, energijom i stavom.
Netko je u tim godinama ogorčen i ljut na cijeli svijet koji mu je ostao dužan, a netko želi osvojiti cijeli svijet kao njegov vršnjak Trump.
Nakon više od 2 školska sata te lekcije kao pravi profesor Rade se spustio među mlade i družio još dugo, spreman na pitanja i selfije. Toliko otvoren i topal da je rukama zvao mene i mog prijatelja da se pridružimo na slici, kao da nas zna godinama. Tu sliku još čekam.
Hvala mu!
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Davor Bobanac/MLP-U
