Malo je glumaca u svijetu koji se mogu redovno doživjeti uživo s mikrofonom ili instrumentom u ruci. New York ima Woody Allena u Café Carlyle, Johnny Deep ima rjetke turneje sa svojim rock bendom, Jeff Bridges i Russell Crow povremeno sviraju country, Hugh Laurie jazz.. , a mi smo blagoslovljeni tim da jedna filmska, pjesnička, dramska i kazališna ikona kao Rade Šerbedžija i u svojoj 78. godini još ima što za reći.
I to baš nama, ovdje.
Prednost tih godina je sva mudrost koja isijava na sve prisutne, mana je što mnoge drage prijatelje, i mlađe od sebe ispratiš na drugi svijet puno prije nego su stigli reći zbogom, kao Arsen Dedića, Đorđa Balaševića, Borisa Dvornika, Kemala Montena, Momčilo Popadića, Predraga Lucića…
Radu sam gledao uživo u tri navrata, prvi put 2008 na šljunku Uvale Čigrađa u Murteru
Drugi put na njegovom prvom nastupu u Mostaru 2011, treći put na Sustipanu 3. srpnja 2013. noć prije prijatelja Urbana.
Mladolika i nasmiješena dama na pultu za karte me pitala hoću li biti na oba koncerta, ja sam odgovorio da sam sada tu, a za druge ne znam. Uopće nisam imao informaciju da će Rade sa svojim Zapadnim Kolodvorom u Hrvatskom Domu u Splitu nastupati dvaput u istoj večeri, razumljivo, jer je prvi nastup brzo rasprodan.
U svojoj karijeri koncertnog fana ne mogu se baš pohvaliti da sam to ikad doživio, jesam dva dijela istog nastupa, kao Roger Watersa na Poljudu, nedavno Laibach u Splitu i Dream Theatre u Zagrebu, a i ja sam se jednom pojavio dvaput pred ljude, s dvostrukim stand up nastupom u istoj večeri.
Kako to i priliči Splitu, 13 minuta do službenog početka sala Hrvatskog Doma je bila gotovo potpuno prazna, dok u 19 sati se sve punilo kao da su tek otvorili vrata.
Gledalište se popunilo mahom ljudi koji sa njim dijele sve staračke tegobe, ali ga i pamte iz nekih drugih vremena kada je s ekrana lako šarmirao suprotni spol.
U 19.11 bend u sastavu vrsnih muzičara za violinom, harmonikom, gitarom i bas gitarom je izašao na binu i započeo glazbu za: ‘Imam pjesmu za tebe’ kao uvod za Radu koji se u crnom odijelu sa svijetlim šeširom došepao do sredine bine i mikrofona. Zabrinuo sam se za njegovo stanje, ali se brzo opravdao da je prije točno 57 dana operirao kuk, te se jedva riješio štapa za potporu ovih dana.
Šerbedžija je kao i Balašević, za svako mjesto, pa tako i za Split gaji neku uspomenu, neku posebnu emociju, nešto što će rado podijeliti sa nama i onda to kao s crnim vinom nakon plave ribe zaliti s pjesmom. Splitska riva mu je u tami trenutne atmosfere u svijetu svjetla točka na planeti.
‘Ne marim da pijem, iako pijan sam često…’
Recitirao nam je Vladimira Petkovića Disa s čašom u ruci, nažalost samo coca cole, jer u domu nije dozvoljen alkohol.
Vidjeti Radu kako pije jedno tako nezdravo piće je bilo bogohulno. Došlo mi je da mu donesem bocu vina, samo za utjehu.
Što me podsjetilo kada su Alena Vitasovića angažirali za jednu kvartovsku feštu u Splitu i ponudili mu honorar od 15 000 kuna uz uvjet da ne pije, a 10 000 ako pije.
Prihvatio je ono manje s tim da je onda skoro 5000 popio na račun kuće.
‘Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.’
Rade je citirao i pjevao Konstantina Simonova dok smo svi šutjeli… . Slušali smo ga bez riječi, kao djeca što slušaju priče starijih oko logorske vatre. Grijali smo se emocijama koje su lebdjele u zraku.
Skinuo je crni šešir, prstima kao češljem potjerao kosu prema nazad, prorijeđenu, dugu i sijedu. Vratio ga je na glavu i smiješeći se šeretski sve nas redom pogledao u oči.
Ne znamo što nas čeka.
Na željeznom trajektu u četiri ujutro tamo neke 1981. godine, za potpalubnim šankom Momčilu Popadiću pokazao je papir s napisanom pjesmom ‘Brodovi su plovili ka jugu’ i morao istrpjeti kada ju je Pop u potpunosti prepravio. Tek je nedavno s Elvisom Stanićem uglazbljena, a dok je slušam osjećam tugu i čežnju generacija pomoraca i mornara koji su uz tamne mrlje na dnu pisma, od kapljica mora, suza i tinte, slali ovakve pjesme svojim voljenima na kopnu.
Brodovi su plovili ka jugu
brodovi su donosili tugu
brodovi su, zato, da se prate
brodovi su, da se jednon vrate
Brodovi su ranjavali zore
dok si jutron hodila na more
dok si dane čekala na rivi
brodovi su svemu bili krivi
U životu, srcu svome želje
sva´ko jednu ispuniti mora
nisan znao, ka´ i drugi judi
volija san biti nasrid mora
Danilu je, svom proslavljenom sinu kojeg najsvježije znamo kao režisera filma o Draženu, za njegov 18. rođendan napisao pjesmu: ‘Ne okreći se sine’, čije stihove ću još dugo nositi u sebi:
„Ništa osim gorčine ne mogu da ti dam, uči se živjeti sam“.
Vrhunac večeri i moja ispunjena želja da to doživim uživo je emotivna i kazališno filmska izvedba njegove stvari ‘Do posljednjeg daha’. Inače meni najdražeg filma iz vremena kada sam se tek učio brijati, ali ne s Belmondom, već Richard Gereom.
Rade nam slikovito, kao nekad Balaš otvara vrata svog djetinjstva u Vinkovcima i upoznaje nas s likom i djelom svoga prijatelja Kašima. Teatralno i onako baš filmski, prvo uz plesanje i smijeh, a onda u potpunoj tišini za tužan finale.
Publika vjerojatno zbunjena svim preobratima u pjesmi je nekoliko puta pljeskala kada nije bio kraj, a onda kada je kraj stvarno i došao nije uopće zapljeskala, što je zbunilo i samog Radu koji je brzo potražio naslov sljedeće numere “Povratak ratnika”.
Sve možete pogledati ovdje:
Nakon gotovo dva sata koncerta za kraj nam je ostavio samo bis i neizostavnu ‘Ne daj se Ines’.
Bend se poklonio publici koja se tada već digla na noge da pljeskom nagradi večerašnje heroje, a neumorni Rade je započeo pjevati jednu pjesmu koju su mnogi splićani često glasno pjevali, ali prije skoro 100.-njak godina.
Nije bio siguran je l’ je još itko zna, ali se ipak oduševio.
‘Tiho noći, moje zlato spava
blijedi mjesec nebo obasjava
tiho pojte, maleni slavuji
da se moje zlato ne probudi’
Svi su uglas pjevali pjesmu od Jovana Jovanovića Zmaja koju su kroz godine obradili mnogi, od Zvonka Bogdana do Miše Kovača.
Koncert je gotov bio oko 21.11, Rade i bend imaju manje od pola sata da odmore, a ja sam požurio osvježiti grlo i natopiti dušu s jednom bocom T’ge za Juge iz obližnjeg dežurnog dućana.
Vratio sam se odmah bolje raspoloženiji i zagrijaniji za drugi koncert, za koji sam se ipak nadao da neće biti potpuno isti. I srećom nije bio. Promiješao je raspored, neke pjesme izbacio, neke nadodao, a ipak ostavio one koje najviše volimo, kao ‘Ni u tvom srcu’ u kojoj je Kemala Montena sjajno zamijenio simpatični violonista pjevajući:
‘Ne mogu se sjetit’ svoje prve pjesme
poljubaca dragih lica
nema ni tebe ni stare česme
ne sjećam se mora ne sjećam se ptica’
Ljutio se Štulić ili ne, Šerbedžija je dao novi život i utkao svoju emociju u pjesmu: ‘Men se dušo od tebe ne rastaje’, koji je u glas pjevao s obje publike.
A to i jeste pravi smisao svake pjesme, da se pjeva, na različite načine, pred različitim ljudima u kojima će je svatko obojiti svojim osjećajima.
A publika na ovom koncertu stvarno i jeste bila drugačija, generacija ili dvi mlađa od one prethodne, sa željom da vjerojatno po prvi, a možda i posljednji puta dožive ovu legendu. I to u atmosferi obiteljskog okupljanja na selu uz komin, dok dragi dida priča svoje dogodovštine.
Njima je i bilo lakše ispričati onu istu staru priču iz Londona na semaforu koju sam osobno čuo još 2008.godine, ali nikada nije manje smiješna.
Starijima nije, ali jeste mlađima otpjevao Mišinu, ‘Ostala si Uvijek ista’, koja se pronašla na njegovom posljednjem albumu u društvu mnogih drugih legendarnih numera.
Za bis neizbježna Arsenova, ‘Ne daj Se Ines’ i onda hrabar potez da mlađoj publici testira znanje sa pjesmom ‘Tihe Noći’ uz sitnu laž da prva publika nije ništa znala.
Rade je odradio lavovski posao, gotovo četiri sata na bini, kao na kazališnim daskama u mjuziklu, puno glume, plesa, priče i pjesme.
U svojoj žarkoj želji da ne razočara uvijek kritičnu splitsku publiku osjećam da se i previše trudio. A to je rezultiralo tim da je izgubio onaj hladnokrvni, frajersko, šeretski izgled po kojem ga najviše pamtimo i sa ekrana i sa bina. Možda bi stvarno boca domaćeg crnog vina tu učinila malo čudo.
Kasnije sam mu se vidno umornom javio u zapozorju (ilitiga backstageu), čestitao, pružio ruku i sa njom svoje pjesmice uz želju da mu posluži u noćima kada ne može zaspati.
Ali bit ću sretan i da mu samo krasi policu među ostalim pjesničkim velikanima.
Vlak koji je krasio zidove doma se kotrljao pogonjen duhom nekih starih i više humanijih vremena, a ja se nadam da će taj vlak se dokotrljati i u budućnost, jer Rade nam je potreban.
Ne daj se Rade, ne daj se godinama.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
