Wanda Dunn je živjela u mračnom podrumskom stanu, prilično zaboravljena, do te mjere da je i najmodavac više nije uznemiravao s najamninom.
Jednog jutra začula je graju ispred svog stana; bila je to tučnjava u kojoj je stradao mladi policajac Harold. Iako je molio da ga pusti unutra jer je ranjen, Wanda je oklijevala jer je očekivala da će je Smrt dotaknuti. Izbjegavala ju je mnogo puta, jer je znala da Smrt prima mnoge forme, varljivo odnoseći ljude s ovog svijeta.
Naposljetku se sažali na njegove vapaje, pusti Harolda unutra i ubrzo se smiruje, jer ga je dotakla, a nije umrla.
Nedugo nakon toga netko kuca na vrata. Wanda ne želi otvoriti, ali je Harold nagovara, garantirajući joj da Smrt sigurno nije ta koja je ispred vrata. Popusti, i u stan pusti mladog građevinskog radnika koji joj kaže da je zgrada namijenjena za rušenje i da ako ne napusti stan unutar dva sata, da će zvati policiju.
U tom razgovoru se ponaša kao da Harold uopće nije u sobi, iako ga ona vidi kako stoji pored nje.
Kad je radnik otišao, ona se okrene i zapanjeno pogleda prema ogledalu u kojem nije bilo Haroldova odraza, što je značilo samo jedno: Harold je ipak Smrt.
I tada dolazi do obrata u priči, jer Harold je nježno, skoro pa pokroviteljski uvjerava da joj ne namjerava napraviti ništa loše. Širokim zaraznim osmijehom joj ulijeva povjerenje, i usprkos spoznaji da je on Smrt, i ona prihvaća pruženu ruku nježnosti i povjerenja, i ugleda svoje tijelo pored sebe, kako leži na krevetu.
No, u tom trenutku ne osjeća se loše, dapače, nakon dugo vremena, osjeća se lijepo, ugodno, smireno …
Wanda i Harold izlaze na dnevno svjetlo, na sunce koje dugo nije vidjela od straha od Smrti, sunce koje ih u posljednjim kadrovima okupa svojim zrakama.
Bila je to priča jedne od epizoda nekada popularne serije “Twilight Zone”, u kojoj Robert Redford po prvi puta u mikrofon kamere izgovara riječi; bila je to njegova prva uloga. Bila je to ujedno i najgledanija epizoda ove popularne serije, a o razlozima i ne treba previše, jer Robert je svojom pojavom na malom, a potom i na velikom ekranu, pridobio sve oko sebe u krugu od zilijun kilometara.
Bio je sve u jednom, i to je ostao do kraja života, s tim da je evolucijski toliko napredovao da je od lijepog glumca izrastao u glumca koji je sposoban nositi velike uloge, pa i cijele filmove. Izrastao je u osobu koja je postala filmska mega-zvijezda, iako se cijeloga života micao od svjetla Hollywooda, zaklanjajući privatni život koliko god je mogao.
Izrastao je u beskompromisnog borca za očuvanje prirode, izrastao je u vrhunskog redatelja i naposljetku, izrastao je u čovjeka koji je svojim razmišljanjem i djelovanjem osnovao Sundance Festival, kad je prije svih u industriji shvatio da velike kompanije preuzimaju primat nad filmom i da će time onemogućuju mladima i nezavisnim stvarateljima da se pokažu i napreduju.
Bio je legenda još za života, jer u svojoj karijeri nije snimio nijedan loš film; svi su mu redom bili veliki.
Kao redatelj nije snimio nijedan loš film; svi su mu redom bili u trci za Oskara.
Nije napravio nijedan pogrešan politički potez; svi su mu bili usmjereni na očuvanje prirode i zaštiti slabijih i potrebitih.
Ukratko, Robert Redford je bio osoba koja je definirala cijele epohe (ne epohu, nego epohe), kako u filmskoj industriji, tako i na društvenom planu.
Glupo je reći, ali tako je; njegov odlazak nema tko nadomjestiti, niti tko popuniti ogromnu rupetinu koja se otvorila i zjapi prazna u toj mjeri da nas nekako obuzima osjećaj da smo sada stvarno siročad, napušteni, ostavljeni na milost i nemilost velikih kompanija.
Takav osjećaj može ostaviti samo velikan!
I za kraj, samo jedna epizoda koja vjerno oslikava kakav je Robert bio, kojim je karakterom raspolagao i koliko je bio beskompromisan u viđenju svojih ideja.
Za vrijeme jednog Sundance festivala, nenajavljeno, na crvenom tepihu se ukazala Paris Hilton, razmažena milijunašica, čija je jedina uloga u životu bila ta što se rodila pod prezimenom Hilton. Kad je Robert saznao da je Paris na festivalu, osobno je otišao do nje na crveni tepih, i ispred kamera na koje se nije obazirao, pokazao joj put u smjeru suprotnom od onog kojim je došla i pritom dao upute zaštitarima da je otprate do van granica festivala.
Upitan kasnije za komentar, samo se nasmijao i odgovorio da svatko treba biti tamo gdje pripada!
R.I.P.!
