Kasnih šezdesetih prošlog stoljeća, svaki kantun, svaka ulica, svaka garaža, svaki kvart, svaki grad, svaka zemlja, imala je svoje heroje na instrumentima.
Većina grupa započela je svoj uspon kao ulični sastav, kako bi osvojila kvart, potom područje, a naposljetku – za one koji su postali poznati u granicama grada – govorilo se da su uspjeli.
Isto tako, specifičnost sredine uvjetovala je i vrstu glazbe koju će bend svirati.
Tako, primjerice, u Birminghamu, pokraj svih čeličana i teške industrije, nije mogao niknuti bend poput Soft Machinea ili Renaissancea, već jedino Black Sabbath i njima slični.
Slijedom toga, u intelektualnim sredinama nicati su bendovi koji su bili na sasvim drugoj strani. Tako je u Canterburyju niknuo čitav pokret s bezbroj grupâ, koje su sve redom svirale progresivnu glazbu, toliko specifičnu da je cijeli pravac prozvan po njemu i danas je poznat kao Canterbury scena – prijestolnica progresivne glazbe u Engleskoj.
A kad govorimo o toj sceni, kao i svaka druga, imala je svoj centar (mid stream) i svoja rubna područja, u kojima su djelovale grupe koje su prihvatile smisao slobodne forme, ali ne i stil Canterburyja.
I jedna od tih grupa bila je Catapilla.
Catapilla se oformila krajem šezdesetih u Londonu.
Do vremena snimanja prvog albuma, originalna vokalistica Jo Meek već je bila zamijenjena sestrom Annom Meek. Uz saksofonistu Roberta Calverta, grupu su činili bubnjar Malcolm Frith, basist Dave Taylor, gitarist Graham Wilson, te puhači Hugh Eaglestone i Thierry Rheinardt na drvenim puhačkim instrumentima.
Bend je tijekom jednog nastupa primijetio Patrick Meehan, menadžer Black Sabbatha. Omogućuje im ugovor te postaje producent prvog albuma.
Album izlazi na alternativnoj Vertigo etiketi, koju je Philips osnovao kako bi promovirao nekomercijalnu (čitaj: progresivnu) glazbu.
Izlaskom prvog, istoimenog albuma Catapilla, bilo je očito da je Catapilla odabrala svoj put.
Iako se na prvi pogled čini da su kompozicije zapravo jamovi, treba se ipak vratiti u to vrijeme i razlučiti pojam jama.
Jer neobavezno svirati bilo je jedno, no improvizirati i iz te improvizacije izvlačiti esenciju koja se pretakala u kompoziciju – to je već bila sasvim druga stvar. Tako su nastajala djela.
Za razliku od tog tijeka stvaranja, Catapilla je, de facto, jamove doslovno pretvorila u kompoziciju.
(Ne zaboravimo, jam je u to vrijeme postao poželjna glazbena forma.)
Album je pun dobre glazbe, koja se smještala negdje na prijelazu Chicaga između prvog i drugog albuma, te sastava If i Flock, ali pomiješana s daleko širim progresivnim utjecajem, dakako, protkana psihodelijom.
Na trenutke čak vuče prema sastavima Canterbury scene, poglavito Soft Machineu i Nucleusu.
Ukratko, koliko god se trudili definirati ovaj glazbeni izraz i smjestiti ga u neki okvir, teško da se to može jednoznačno učiniti.
Stoga je možda najbolje ostati na asocijacijama, a gdje svrstati glazbu prepustiti vremenu, koje je najbolji pokazatelj.
Album otvara “Naked Death”, sumorni opis svakodnevice i, dakako, moderne shizofrenije. Uvod dostojan King Crimsona, a pogotovo se nameće asocijacija zbog specifičnog saksofona i teške, gotovo metalne ritmike.
Preko petnaest minuta gitarskih rifova i solo saksofona u stilu Colosseuma. Anna Meek svojim rastrzanim vokalom na trenutke podsjeća na Julie Driscol, ali ne zadugo.
Kompozicija se razvija i teče svojim jamovskim tokom.
Catapilla – “Naked Death”
Album se nastavlja kratkom “Tumbleweed”. Pomalo čudan vokal, gotovo na granici raštimanosti, ako ne i preko nje. Očito je da je Anna Meek pokušala imitirati Sonju Kristinu iz grupe Curved Air.
Koliko uspješno?
Ako se mene pita – nimalo, jer osim raspona, tu je i boja glasa.
Catapilla – “Tumbleweed”
Kontinuitet lošeg vokala prelazi u iduću kompoziciju. “Promises” starta s klasičnim jazz-rock uvodom, i bilo bi daleko bolje da se radi o instrumentalu. No, što je – tu je.
Instrumentalno, kompozicija je za pet, puna prijelaza i divnih pasaža, uz kratke solo dionice saksofona i gitare.
Catapilla – “Promises”
Na B-strani tadašnjeg vinila našla se samo jedna kompozicija. “Embryonic Fusion” u svom trajanju od 24 minute sadrži i donosi sve što ovaj pravac ima u sebi.
Otvara je lijepi gitarski rif, da bi puhači preuzeli cjelokupnu kompoziciju, u stilu grupe If. Kompozicija donosi mnogobrojne pasaže i puno izmjena tempa, podcrtane ponovno solo saksofonom i solo gitarom.
Napokon glas Anne Meek dolazi na svoje mjesto.
Očito je da je u svom fahu kad ga upotrebljava kao instrument.
Catapilla – “Embryonic Fusion”
I da ne duljimo više, samo ću se nadovezati na jednu kritiku iz novijeg doba koja kaže: “Catapilla je jedan od najljepših primjera grupe koja je uspješno blendirala brass-rock s psihodeličnom progresivnom glazbom i to s vrlo lijepim rezultatom.”
Ja bih tome dodao da je album prvijenac grupe Catapilla, uz sve rečeno, i hrabar album.
Nakon izlaska prvog albuma i završene turneje, dolazi do personalnih promjena te grupu napuštaju Eaglestone, Frith i Rheinardt. Bivaju zamijenjeni Bryanom Hansonom na bubnjevima, Ralphom Rolinsonom na klavijaturama i Carlom Wassardom na basu.
Dovođenje novih glazbenika nije rezultiralo promjenom smjera kojim je grupa krenula. Štoviše, osnovni zvuk grupe obogaćen je zvukom klavijatura, dajući glazbi na sljedećem albumu pečat fluidne atmosfere i tako je lagano odmaknuti prema jačem utjecaju psihodelije.
Možda najbliže ovom segmentu u izrazu stoje opusi dviju grupa, suvremenika: Hawkwind i Eloy.
Taj drugi album, “Changes”, izlazi 1972. godine, također na Vertigo etiketi.
Od strane svih recenzenata u to vrijeme, a i danas, biva proglašen daleko superiornijim od prvog albuma, i to baš zahvaljujući onome što sam prije napomenuo.
No, iako odmaknut u smjeru psihodelije, pa čak i stupajući u područje acid avangarde i space rocka, album nije napustio ono osnovno – blend jazz rocka i brass rocka.
I povrh svega, Anna Meek uspjela je artikulirati svoj glas, upotrebljavajući ga poglavito kao instrument.
Album otvara “Reflections”. Annin vokal napokon je postavljen na svoje mjesto. Saksofon ponovno “extraordinary”. Tek kad se prostorija ispuni zvukom, osjeti se sva moć jama koji je ispunjava.
Psihodelija caruje prostorom!
Savršen opener albuma!
Catapilla – “Reflections”
Naslonjena na “Reflections” je kompozicija “Charing Cross”. Anna nastavlja s eksploatacijom svoga glasa kao instrumenta i dobro joj ide.
“Charing Cross” gotovo je vinjeta u usporedbi s ostalima, jer traje “samo” šest minuta.
Iako bez one opake iskre, ne mogu se oteti usporedbi s Van der Graaf Generatorom. Ako ni po čemu, onda po Canterbury atmosferi u kompoziciji. Ali ima tu još – od prekrasnog sola na gitari koji zatvara temu, do potpuno artikuliranog vokala-instrumenta u pozadini.
Catapilla – “Charing Cross”
No, idemo dalje.
“Thank Christ For George” otvara B-stranu tadašnjeg vinila. Sirovi zvuk preko sofisticiranog saksofona. Neobična kombinacija koja plijeni pažnju od prve odsvirane note.
Svega u izobilju.
Možda i previše za ovih dvanaest minuta koliko traje.
Jedan od vrhunaca albuma, kad govorimo o čistoj psihodeliji.
Catapilla – “Thank Christ For George”
“It Could Only Happen To Me” zatvara album.
Ono po čemu plijeni ova kompozicija jest prekrasna igra basa i saksofona. Orgulje samo podcrtavaju atmosferu.
I onda, gitara nastavlja u istom stilu.
Ležerno, maštovito i nadasve nadahnuto.
Dostojan closer albuma.
Catapilla – “It Could Only Happen To Me”
I to je to.
Nedugo nakon izlaska albuma, grupa se raspada.
Calvert odlazi kako bi svirao s Daevidom Allenom na projektu The Invisible Opera Company Of Tibet i Mother Gong.
Taylor osniva sastav Liar, s bubnjarem Egga, Cliveom Brooksom.
Catapilla je koračala stazom “eklektik” progresive, ali je krenula jednim drugim pravcem. Za razliku od svojih suvremenika u istom pravcu – a govorim o sastavima poput Affinityja, Cresside ili Springa – kreće u jazz-rock vode, ali bez ikakvih primjesa simfo elemenata u izričaju.
No, slušajući ove albume, ipak mi je na osobnoj razini zasmetalo nekoliko stvari.
Vokal Anne Meek na albumima zauzima dvije potpuno dijametralno suprotne pozicije. Na trenutke vrlo iritirajući, da ne kažem težu riječ, a već nakon nekoliko minuta spoznajemo da je vokal savršeno uklopljen u harmoniju, balansirajući kao instrument između saksofona i gitare. I još kad se artikulacijom smjesti negdje između Janis Joplin i Grace Slick, užitak slušanja je potpun.
Drugo, ono manje uočljivo, jest ipak produkcija. Osim uzimanja u obzir godine snimanja i samih uvjeta snimanja, produkcija ovih albuma ipak je trebala biti za nijansu viša.
Da se razumijemo, nema joj se što prigovoriti kad je riječ o niveliranju instrumenata, prostornom rasporedu, ali ono što produkciju čini dobrom jest dio kreativnog u cjelokupnoj glazbenoj slici.
Nažalost, to je bila boljka velikog dijela progresivnih izdanja tog doba, i ovdje to i te kako očito.
I kad na kraju sumiramo ono što je najbitnije i najvažnije kod ovog sastava, bitno je napomenuti onu progresivnu komponentu, koja je doduše ponekad bježala iz kreativne u manirističku, no ipak – Catapilla stoji kao progresivna grupa koja je uspjela objediniti u jednoj zvučnoj slici jazz, brass rock, sam rock iz korijena i, dakako, fluidnu psihodeličnu atmosferu, bez da je koketirala sa simfo utjecajima.
Možda će se nekome kompozicije i jamovi učiniti predugima?
Sve ovisi o tome što netko voli i kako želi da mu to bude pruženo. No, ono što svaki iole ozbiljni slušatelj glazbe treba imati u sebi i iza sebe jest evolucija ukusa i afiniteta. Ma gdje započeli sa slušanjem glazbe, od ma kako banalnih i retardiranih pjesama, evolucijom ukusa i brušenjem kriterija, svatko prolazi svoj put i nalazi ga u različitim područjima glazbe. Na tom putu susreće bezbrojne sastave i soliste koji definiraju taj ukus, ali istovremeno upućuju slušatelja dalje, u traženju još kompleksnijih i osebujnijih formi i djela.
Osvrnimo se načas na imena grupa i pojedinaca koje smo spominjali u ovom tekstu: Chicago, If, Flock, Soft Machine, Nucleus, King Crimson, Colosseum, Julie Driscoll, Curved Air, Sonja Kristina, Hawkwind, Eloy, Van der Graaf Generator, Daevid Allen, Gong, Egg, Affinity, Cressida, Spring, Janis Joplin i Grace Slick – i odmah postaje jasno da je Catapilla upravo jedan od takvih sastava, koji su obavezna stanica na tom putu prema pronalaženju vlastitog ukusa i stila.
Ovo zadnje ujedno i odgovor na pitanje zašto je Catapilla zaslužila svoje mjesto pod suncem!
Eto!
