U prvoj emisiji sam donio genezu nastanka i osvrt na prvi, istoimeni album grupe, te smo ga poslušali u cijelosti. Slijedi osvrt na drugi album, njegovo slušanje, te završna riječ o grupi i njenoj legislativi.
Nakon izlaska prvog albuma i završene turneje, dolazi do personalnih promjena, te grupu napuštaju Eaglestone, Frith i Rheinardt. Bivaju zamijenjeni s Bryan Hansonom na bubnjevima, Ralph Rolinsonom na klavijaturama i Carl Wassardom na basu.
Dovođenje novih muzičara nije rezultiralo izmjenom smjera kojim je grupa kretala. Dapače, osnovni zvuk grupe je bio obogaćen zvukom klavijatura, dajući muzici na sljedećem album pečat fluidne atmosfere i tako ga lagano odmaknuti prema jačem uticaju psihodelije. (Možda najbliže ovom segmentu u izrazu stoje opusi dviju grupa, suvremenika grupe, Hawkwind i Eloy.)
Drugi album “Changes”, izlazi 1972. godine, također na Vertigo tiketi. Od strane svih recenzenata u to vrijeme, a i danas, biva proglašen daleko superiornijim od prvog albuma, i to baš zahvaljujući onome što sam prije napomenuo. No, iako odmaknut u pravcu psihodelije, pa čak stupajući u područje acid avangarde i space rocka, album nije napustio ono osnovno, blend jazz i brass rocka. Naviše svega, Anna Meek je uspjela artikulirati svoj glas, upotrebljavajući ga prvenstveno kao instrument.
Album otvara “Reflections”, Annin vokal je napokon postavljen na svoje mjesto. Saksofon ponovo “extraordinary”. Tek kad se prostorija napuni zvukom, osjeti se sva moć jama koji ju puni. Psihodelija caruje prostorom!
Savršen opener albuma!
Naslonjena na “Reflections” je kompozicija “Charing Cross”. Anna nastavlja s eksploatacijom svog glasa kao instrumenta i dobro joj ide. “Charing Cross” je skoro, pa vinjeta u usporedbi sa ostalima, jer traje “samo” 6 minuta.
Iako bez one opake iskre, ne mogu se oteti usporedbi s Van der Graaf Generatorom. Ako ni po čemu onda po Canterburyjskoj atmosferi. Ima tu još, od prekrasnog sola na gitari koji zatvara temu, do potpuno artikuliranog instrument vokala u pozadini.
No, idemo dalje
“Thank Christ For George” otvara “b” stranu ondašnjeg vinila. Sirovi zvuk preko sofisticiranog saksofona. Neobična kombinacija koja plijeni pažnju od prve odsvirane note. Svega u izobilju. Možda i previše za ovih 12 minuta koliko traje. Jedan od peakova albuma, kad govorimo o čistoj psihodeliji.
“It Could Only Happen To Me” zatvara album. Ono po čemu plijeni ova kompozicija jest prekrasna igra basa i saksofona. Orgulje samo podcrtavaju atmosferu, i onda, gitara nastavlja u istom stilu. Ležerno, maštovito i nadasve nadahnuto, dostojan closer albuma.
I to je to, krećemo sa slušanjem drugog albuma, Catapilla i njihov album “Changes”
Emisiju nastavljam kratkim osvrtom na rad i legislativu grupe.
Nedugo nakon izlaska albuma, grupa se raspada. Calvert odlazi da bi svirao sa Daevid Allenom na projektu, “The Invisible Opera Company Of Tibet” i “Mother Gong”. Taylor oformljava sastav Liar, zajedno s bubnjarem grupe Egg, Clive Brooksom, a za ostale članove nemam informacija.
Catapilla je koračala stazom “eklektik” progresive, i pri tom je krenula jednim drugim pravcem. Za razliku od svojih suvremenika u istom pravcu, a govorim o sastavima kao što su bili Affinity, Cressida ili Spring, kreću u jazz rock vode, ali bez ikakvih primjesa sympho elemenata u izričaju.
Slušajući ove albume, ipak me zasmetalo par stvari. Vokal Anne Meek na albumima zauzima dvije totalno dijametralne pozicije. Na trenutke veoma iritirajući, da ne kažem neku težu riječ, a već nakon par minuta, spoznajemo da je vokal savršeno uklopljen u harmoniju, balansirajući kao instrument između saksofona i gitare. I još kad se artikulacijom smjesti negdje između Janis Joplin i Grace Slick, užitak slušanja je potpun.
Drugo, ono manje uočljivo, je ipak produkcija. Pored uzimanja u obzir godinu snimanja i same uvjete snimanja, produkcija ovih albuma je ipak trebala biti za nijansu viša. Da se razumijemo, ništa joj ne fali ako govorimo o niveliranju instrumenata, prostornom razmještaju, ali ono što produkciju čini dobrom je dio kreativnog u cjelokupnoj muzičkoj slici. Nažalost, to je bila boljka velikog djela progresivnih izdanja tog doba, i to ovdje fali.
I kad na kraju sumiramo ono što je najbitnije i najvažnije kod ovog sastava, bitno je napomenuti tu progresivnu komponentu, koja je doduše ponekad bježala iz kreativne u manirističku, ali još uvijek, Catapilla stoji kao progresivna grupa koja je uspjela objediniti u jednoj zvučnoj slici, jazz, brass rock, sam rock iz korijena i dakako, fluidnu psihodeličnu atmosferu, bez da je koketirala sa sympho utjecajima.
Možda će se nekome kompozicije i jamovi učiniti predugačkim, sve ovisi o tome što netko voli i kako želi da mu to bude pruženo. No, ono što svaki iole ozbiljni slušatelj muzike treba imati u sebi i iza sebe, jest evolucija ukusa i afiniteta. Ma gdje započeli sa slušanjem muzike, od ma kako banalnih i retardiranih pjesama, evolucijom ukusa i brušenjem kriterija, svatko prolazi svoj put i nalazi ga u različitim područjima muzike. Na tom putu susreće nebrojene sastave i soliste koji definiraju taj ukus, ali istovremeno upućuju slušatelja dalje, u traženju još kompleksnijih i osebujnijih formi i djela.
Osvrnimo se načas na imena grupa i pojedinaca koje smo spominjali u ovim emisijama o grupi Catapilla : Chicago, If, Flock, Soft Machine, Nucleus, King Crimson, Colosseum, Julie Driscol, Curved Air, Sonja Kristina, Hawkwind, Eloy, Van der Graaf Generator, Daevid Allen, Gong, Egg, Affinity, Cressida, Spring, Janis Joplin i Grace Slick, te odmah postaje jasno, da je Catapilla baš jedan od takvih sastava koji su obavezna stanica na tom putu prema pronalaženju vlastitog ukusa i stila.
Ovim zadnjim sam ispunio obećanje iz uvoda, jer to je ujedno i odgovor na pitanje, zašto je bend Catapilla zaslužio svoju seriju emisija.
Eto!
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
