Počinje mala serija od dvije emisije posvećene jednoj neobičnoj engleskoj grupi. Grupi koja je u svom samozatajnom životu izdala samo dva albuma i oba ćemo poslušati u dvije odvojene emisije.
Grupu o kojoj je riječ nećete naći na MTV-ju, nećete je naći ni na kakvim top listama, pa čak će rijetko koji katalog sadržavati informacije o njoj. Isto tako, možemo reći da je bilo na stotine, ako ne i tisuće ovakvih, sličnih grupa i nameće se pitanje, po čemu to onda ova odskače od njih i zaslužuje svoje emisije?
Odgovor vam neću odmah dati, već na kraju druge emisije, ali sigurno je da će te i prije sami doći do njega.
Red bi bio da kažem o kome govorim, predstavljam grupu Catapilla.
Kasnih šezdesetih prošlog stoljeća, svaka ulica, svaka garaža, svaki kvart, svaki grad, svaka zemlja, je imala svoje heroje na instrumentima. Većina grupa je i počela svoj uspon kao grupa iz ulice, da bi osvojila kvart, potom područje i naposljetku, za one koji su postali poznati u granicama grada, za njih se već govorilo da su uspjeli.
Isto tako, specifičnost sredine je uvjetovala i vrst muzike koju će band svirati. Tako recimo, u jednom Birminghamu, pokraj svih čeličana i teške industrije nije mogao niknuti band kao Soft Machine ili Renaissance, već jedino Black Sabbath i njima slični. Slijedom toga, u intelektualnim sredinama su nicali bendovi koji su bili na sasvim drugoj strani. Tako je u Canterburyju nikao cijeli pokret s nebrojeno grupa, koje su odreda svirale progresivnu muziku, toliko specifičnu da je cijeli pravac prozvan po njemu i danas je poznata kao Canterbury scena, prijestolnica progresivne muzike.
I kad govorim o toj sceni, kao i svaka druga, imala je svoj centar i svoja rubna područja, u kojima su obitavale grupe koje su prihvatile smisao slobodne forme, ali ne i stil Canterburyja. Jedna od tih grupa je bila Catapilla.
Catapilla se oformila krajem šezdesetih u Londonu. Do vremena snimanja prve ploče, originalni vokal Jo Meek je već bila zamijenjena sestrom, Annom Meek. Uz saksofonistu Roberta Calverta, grupu su činili bubnjar Malcolm Frith, basist Dave Taylor, gitarist Graham Wilson te duhać Hugh Eaglestone i Thierry Rheinardt na drvenih duhaćim instrumentima.
Band je za jednog nastupa uočio Patrick Meehan, manager grupe Black Sabbath. Omogućava im ugovor, te postaje producent prvog albuma. Album izlazi na alternativnoj Vertigo etiketi, koju je Philips osnovao da bi promovirao nekomercijalnu (čitaj, progresivnu) muziku.
1971. godine album izlazi i grupa odlazi na turneju.
Album je već u startu pokazao o čemu se radi, Catapilla je odabrala svoj put.
Iako se na prvi pogled čini da su kompozicije u stvari jamovi, treba se ipak vratiti u to vrijeme i razlučiti pojam jama. Neobavezno svirati je bilo jedno, no improvizirati i iz te improvizacije izvlačiti esencu koja se pretakala u kompoziciju, to je već bila sasvim druga stvar. Tako su nastajala djela.
Za razliku od tog tijeka stvaranja, Catapilla je de facto, jamove doslovno pretočila u kompoziciju. Jer ne zaboravimo, jam je u to vrijeme postao poželjna muzička forma.
Album je pun dobre muzike, koja se smještala negdje na prelazu Chicaga (između prvog i drugog albuma), te sastava If i Flock, ali pomiješan sa daleko širim progresivnim utjecajem, dakako, protkan psihodelijom. Na trenutke pak vuče prema sastavima Canterbury scene, prvenstveno Soft Machine i Nucleus. Ukratko, ma koliko se trudili definirati ovaj muzički izraz i smjestiti ga u neki okvir, teško da se to može jednoznačno napravit. Stoga je možda najbolje ostati na asocijacijama, a gdje svrstati muziku, ostaviti vremenu koje je najbolji pokazatelj.
Debut album otvara “Naked Death”, sumorni opis svakodnevnice i dakako, moderne šizofrenije. Uvod dostojan King Crimsona, a pogotovo se nameće asocijacija radi specifičnog saksofona i teške, skoro, metalne ritmike. Preko petnaest minuta gitarskih rifova i solo saksofona u stilu Colosseuma.
Anna Meek svojim rastrzani vokalom na trenutke podsjeća na Julie Driscol, ali ne zadugo. Tema se razvija i teče svojim jamovskim tokom.
Album se nastavlja sa kratkom “Tumbleweed”. Pomalo čudan vokal, skoro na granici „deštonavanja“, ako ne i preko nje. Očito da je Anna Meek pokušala imitirati Sonju Kristinu iz grupe “Curved Air”.
Koliko uspješno?
Ako se mene pita, niti malo, jer pored raspona, tu je i boja glasa.
Kontinuitet lošeg vokala prelazi u iduću temu. “Promises” starta s klasičnim jazz-rock uvodom, i bilo bi daleko bolje da se radi o instrumentalu. No, što mu je, tu mu je. Instrumentalno, tema je za “5“, puna prelaza i divnih pasaža, uz kratke solo dionice saksofona i gitare.
Na “b” strani ondašnjeg vinila se našla samo jedna kompozicija. “Embryonic Fusion” u svom trajanju od 24 minute sadrži i donosi sve što ovaj pravac ima u sebi.
Otvara je lijepi gitarski rif, da bi duhaći preuzeli cjelokupnu kompoziciju, u stilu grupe If. Donosi mnogobrojne pasaže i puno izmjena tempa, podcrtani ponovo, solo saksofonom i solo gitarom. Napokon glas Anne Meek dolazi na svoje mjesto.
Očito da je u svom fahu kad ga upotrebljava kao instrument.
I da ne duljimo više, samo ću se nadovezati na jednu kritiku iz novijeg doba, koja kaže: „Catapilla je jedan od najljepših primjera grupe koja je uspješno blendirala brass-rock s psihodeličnom progresivnom muzikom i to s veoma lijepim rezultatom.“
Ja bih na to dodao, album prvijenac grupe Catapilla, uz sve rečeno, je i hrabar album.
Poslušajmo ga!
S ovim završava prva emisija posvećena ovom sastavu.
Slijedi druga emisija, u kojoj ću predstaviti drugi album “Changes” i donijeti završni komentar o ovoj grupi i njenom opusu.
Eto!
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
