Drugi dio ove cjeline ne donosi zaključak, nego širenje perspektive – prema autorima koji filmsku glazbu oblikuju iz drugačijih, ponekad i neočekivanih kutova, pogled koji se širi prema novim poetikama i autorskim rukopisima. Ako su prvi velikani postavili temelje, ovi skladatelji ih nadograđuju, ponekad tiho i nenametljivo, a ponekad hrabro pomičući granice filmske glazbe. Njihovi pristupi svjedoče o vremenu koje se mijenja, ali i o trajnoj potrebi da glazba ostane nerazdvojni dio filmskog izraza. U toj raznolikosti ne traži se jedinstvo stila, nego jedinstvo osjećaja – sposobnost da se slika iznutra oživi zvukom.
Ryuichi Sakamoto
Ryuichi Sakamoto je skladatelj čija je glazba uvijek osjetljiva na prostor između nota. Njegova glazba ne diktira ritam radnje, već pruža gledatelju vrijeme da osjeti ono što likovi proživljavaju. On ne piše glazbu koja samo prati film, već glazbu koja “razmišlja” o filmu. Svaka harmonija je prozirna, svaka melodija minimalistička, ali snažno djeluje na psihološku prisutnost scene. Sakamoto pokazuje da film ne treba bučnu partituru da bi bio dirljiv; ponekad, manje je više, a tišina postaje ono što gledatelj pamti.
Merry Christmas, Mr. Lawrence (1983) / Ryūichi Sakamoto – “Merry Christmas, Mr. Lawrence”
The Last Emperor (1987) / Ryuichi Sakamoto, David Byrne, Cong Su – “Main Title”
Alan Silvestri
Alan Silvestri ima dar pokreta.
Njegove teme su energične, prepoznatljive, gotovo dječački hrabre. Ali ispod tog orkestralnog zamaha krije se precizna emocionalna konstrukcija.
On zna kako izgraditi uzlet. Kako iz male ideje stvoriti osjećaj avanture. I kad je patetičan, to čini s nekom vrstom iskrene otvorenosti – bez cinizma.
Kod njega orkestar ne služi samo spektaklu. On služi uzbuđenju postojanja.
Back To The Future (1983) / Alan Silvestri – “Back To The Future Theme”
The Abyss (1989) / Alan Silvestri – “The Abyss Theme”
Vangelis
Vangelis (Evangelos Odysseas Papathanassiou) je jedan od rijetkih skladatelja filmske glazbe čija elektronika nikada nije zvučala hladno. U njegovim partiturama nema futurizma kao obećanja, nego kao gubitka – zvukovi lebde, rastežu vrijeme i stvaraju osjećaj da se budućnost već dogodila i da je ostala bez svjedoka. “Blade Runner” nije zapamćen po radnji koliko po atmosferi, a upravo je glazba ta koja tom svijetu daje melankoličnu ljudskost. Umjesto melodija koje vode, Vangelis gradi pejzaže u kojima se emocija ne nameće, nego polako taloži. Njegov doprinos filmskoj glazbi nije u inovaciji tehnologije, nego u tome što je sintesajzer pretvorio u instrument sjećanja, ali s dubokom, gotovo antičkom tragedijom u melodiji.
Blade Runner (1982) / Vangelis – “Opening Titles”
1492: Conquest Of Paradise (1992) / Vangelis – “Conquest Of Paradise”
Trevor Jones
Trevor Jones ima osjećaj za mitsko.
U njegovim partiturama postoji osjećaj širine – pejzaž, povijest, legenda. Ali nije to monumentalnost radi veličine. To je narativna širina. Kao da glazba zna da pripada većoj priči.
Kod njega melodija često nosi dostojanstvo. Nema ironije, nema distance. Postoji ozbiljnost koja ne traži opravdanje.
Glavna tema se često ponavlja kroz cijeli film (ostinato), ali svaki put raste u intenzitetu, što stvara onaj osjećaj neizbježne sudbine.
On razumije da film ponekad treba glazbu koja ne komentira, nego uzdiže.
Excalibur (1981) / Trevor Jones – “Igrayne’s Dance”
The Last Of The Mohicans (1992) / Dougie Maclean & Trevor Jones – “The Gael/Promentory”
Eric Serra
Eric Serra je suprotnost klasičnom filmskom patosu.
On ne uljepšava kadar – on ga destabilizira. Elektronički puls, hladna tekstura, neočekivane melodijske linije. Njegova glazba često djeluje kao unutarnji monolog lika, a ne kao ilustracija radnje.
U njoj ima urbanosti, ali i ranjivosti. Neki bi rekli da je “neobična” ili “iskrivljena”. No upravo ta nepravilnost daje joj autentičnost.
Serra ne želi biti nevidljiv. Njegova glazba zna podsjetiti da je prisutna – ali nikada bez razloga.
Le Grand Bleu (The Big Blue) (1988) / Eric Serra – “The Big Blue Overture”
Fifth Element (1997) / Eric Serra, Inva Mula (Diva Plavalaguna) – “Diva Dance”
Howard Shore
U glazbi Howarda Shorea nema žurbe – ona se razvija polako, slojevito, kao svijet koji nastaje pred našim očima. Njegove partiture ne oslanjaju se na trenutni efekt, nego na dugotrajnu izgradnju motiva, harmonija i boja. Najjasnije se to očituje u monumentalnim ciklusima, gdje glazba ne prati samo likove, nego čitave kulture, prostore i povijesti. Shore ne piše teme koje se lako pamte na prvo slušanje; on stvara glazbene jezike koji se postupno otkrivaju i ostaju duboko utisnuti. Njegova snaga leži u strpljenju – i u osjećaju da je svaka nota dio veće cjeline.
The Silence Of The Lambs (1991) / Howard Shore – “Main Theme”
The Lord Of The Rings (2002) / Howard Shore, The London Philharmonic Orchestra – “Main Theme”
Hans Zimmer
Hans Zimmer je skladatelj koji je redefinirao filmsku glazbu u eri blockbustera. Njegove partiture često odustaju od klasičnih melodija i umjesto toga grade teksture, ritmove i zvučne pejzaže koji oblikuju emociju filma. U filmu “Interstellar”, kombinacija orgulja, sintetizatora i zračnih tonova stvara osjećaj prostranosti i vremena koje teče drukčije nego u stvarnosti. Njegov pristup naglašava iskustvo gledatelja nad narativnom logikom: zvuk nije komentator, nego okolni svemir. Zimmer pokazuje da u modernom filmu glazba više nije pratnja slike, nego njezin dizajnerski element – emocionalno “tlo” na kojem film funkcionira.
Inception (2010) / Hans Zimmer – “Time”
Interstellar (2016) / Hans Zimmer – “Main Theme”
James Newton Howard
Glazba James Newton Howarda rijetko traži pozornost – ona je gradi iznutra, nenametljivo, ali precizno. Njegove partiture često počivaju na suptilnim motivima i emocionalnoj nijansi, više nego na velikim, prepoznatljivim temama. Upravo u toj suzdržanosti leži njihova snaga: glazba ne dominira scenom, nego je ispunjava, ostavljajući prostor da se emocija razvije prirodno i bez prisile.
The Hunger Games: Mockingjay Pt.1 (2014) / James Newton Howard ft. Jennifer Lawrence – “The Hanging Tree”
The Huntsman: Winter’s War (2016) / James Newton Howard – “Ravenna’s Embrace”
Različiti pristupi ovih autora pokazuju da filmska glazba ne postoji kao jedinstven izraz, nego kao prostor susreta – između slike, zvuka i osjećaja koji ih povezuje. Upravo iz te raznolikosti proizaći će i različite uloge koje će glazba preuzimati unutar samog filma.
Od Mancinija do Vangelisa, od Herrmanna do Zimmera, svaki skladatelj pokazuje drugu dimenziju filmskog zvuka. Neki glazbu koriste da prožmu prostor emocijama, neki da manipuliraju percepcijom, a neki da stvore autonomne svjetove iznad same slike.
Današnja filmska glazba i dalje živi taj dijalog: temp tracks, algoritamski scoreovi i anonimni kreativni timovi pokazuju koliko su ti principi fleksibilni. Ono što povezuje sve epohe i stilove jest ista ideja – glazba nije samo pratnja, ona je suštinski element pripovijedanja, oblikuje osjećaje, pamćenje i doživljaj publike. Čak i kada se čini neprimjetna, ona oblikuje naš odnos prema filmu i ostaje u nama dugo nakon završetka projekcije.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
