BBM – “Around The Next Dream”

Izuzetan bend, izuzetan album, izuzetno kratak zivot!

album-art

00:00

Slijedi emisija posvećena grupi Bruce, Baker, Moore ili skraćeno, BBM.

Bruce, Baker, Moore, je bilo ime banda koji je prohujao rock scenom poput meteora. Gorio je velikim sjajem i brzo se ugasio, ostavivši iza sebe debeli trag.

Sve je započelo 1993 godine kad je na koncertu, u čast pedesetog rođendana Jack Brucea, Ginger Baker sjeo za bubnjeve. Bilo je to nesvakidašnje i neočekivano, nakon više od dvadeset godina, Cream ritam sekcija zajedno. Na koncertu im se između ostalih, pridružuje i Garry Moore. U toku nastupa poletjele su pozitivne vibracije, na pozornici se dogodilo ono nešto, dogodila se magija, i trio je odlučio nastaviti.
Bilo je to rođenje BBM-a.

Za svog kratkog postojanja, band izdaje samo jedan album “Around The Next Dream”, kojeg izdaje Virgin 1994 godine. Po izlasku odmah dolazi na top liste i penje se do pristojnog 9. mjesta, no tu se kratko zadržava, samo četiri tjedna.
Singlica skinuta sa albuma “Where In The World“, dolazi do 57. mjesta engleske liste singlova.
I da podcrtam, većinu tema je napisao Garry Moore, dakako uz saradnju Brucea i Bakera.

BBM kao band se može promatrat iz nekoliko kutova.
Sama činjenica da je u bandu dvije trećine, odnosno, kompletna ritam sekcija kultne grupe Cream, dovoljno govori. Sa druge strane, pridružujući Moorea, pravi se odmak od studijskih snimaka grupe Cream, i to prema bluesu, iako su i ovi imali debelo uporište u njemu, ali su ga koristili kao polazišnu točku.

Na kraju balade, ma kako god promatrali ovaj band, dobili smo jedan dobar album, i nevjerojatne nastupe uživo. Nažalost, ne znam da li uopće postoji koja stvarno dobra snimka živog nastupa, u kojoj su sva trojica na visini glasa koji ih prati.

Bilo kako bilo, imamo to što imamo, album “Around The Next Dream”, i to je to.

Album otvara “Waiting in the Wings”.
Prvo pa muško. Već na početku jedan od vrhunaca albuma, hitoidna tema koja je komotno mogla doći na singlicu i zasigurno bi se popela veoma visoko. Možda jedan od razloga zašto tomu nije tako je i to da “Waiting in the Wings”, svojom konstrukcijom neminovno nameće poredbu sa grupom Cream i njihovom temom “White Room”. No, opet sa druge strane, kao što sam rekao, prisustvo dvije trećine Creamovaca, neminovno nameće tu poredbu. Na sreću po ovaj album, materijal na njemu je dovoljno jak da ova poredba ostane na onoj pozitivnoj strani.

Od prvih taktova jasno je da je glas Jack Brucea kao vino, što stariji to bolji. Izražajan, Bruceovski mutan, a Ginger Baker ga prati u stopu. Neponovljivim stilom, jedinstvenim na suvremenoj sceni, Baker plovi kompozicijom u svom velikom stilu, jednostavnom, čistom, jezgrovitom i nadasve, nenadjebivo maštovitom. Za to vrijeme, Garry Moore nagovještava možda najfiniji rad na gitari do tada.

Album nastavlja “City of Gold”, još jedna tema koja bi se komotno mogla naći na bilo kojem albumu grupe Cream. Savršena podloga za improvizaciju u živim izvedbama. Gary ipak ne zvuci kao Clapton, niti mu je to bila namjera. I zato dobivamo nešto posebno. Baš zahvaljujući Mooreovoj gitari, imamo inkarnaciju Creama, sasvim drugačiju i usudio bih se reći, ništa bolju ili lošiju od originalne. Sorry Eric, ali i Gary ima svog konja za utrku!

“Where in the World” nastavlja album koji teče svojim tokom, prirodno, lako, logički. Tema izdana na singlici, postaje osrednji hit, ali to i nije bitno u našem kontekstu, jer sama grupa nije “hitoidna”. Tema napravljena više u maniri Procol Haruma nego Creama, aranžerski odstupa od glavne ideje albuma, ali ga nipošto ne negira niti umanjuje opći utisak. Slušajući je, ipak se ne mogu oteti dojmu, da je recimo Phil Spector upleo prste u produkciju ove kompozicije, da bi bila velik internacionalni hit. Ovako, lijepa pjesma na dobrom albumu.

”Can’t Fool the Blues” ne može omanut. Niti odakle dolazi, ni tko je autor. Čisto autorsko djelo Gary Moora. To je vrijeme kad je Garyev vokal evoluirao do one blues hrapavosti, toliko svojstvene obojenim izvođačima. Gitarske dionice u ovoj temi su posebna priča. Poslušajte, teško ćete čak i Gary Moorea čuti u maštovitijoj varijanti.

“High Cost of Loving” nekako logički naliježe na ”Can’t Fool the Blues”. Duboko uronjena u blues, sa rijetkim dodacima rock elemenata, tema oslikava BBM ono što, recimo Cream nikad nisu ni pokušali – biti dobar blues band.

“Glory Days”, možda najtanja tema na albumu, uvodi nas u osmominutnu “Why Does Love (Have to Go Wrong?)”, koja je ujedno po mom mišljenju najveći peak albuma. Napravljena u najboljoj maniri rock derivata bluesa, tema ujedno za sva vremena postavlja BBM na svoje mjesto u povijesti moderne muzike. Ritam sekcija, kao iz najboljih Cream dana, daje Mooreu gorivo za prekrasne solaže na gitari. Cijela atmosfera teme je ovijena mistikom trojca, u tom trenutku, najvećeg na sceni i oko nje. Mistikom koja se zove, orkestar od tri člana koji zvuči kao filharmonija. Bez iti jedne slabe note, bez lošeg prelaza, bez rupe u kompoziciji, savršeno logički tok teme, BBM se nalazi na svom terenu i na mjestu koje mu pripada. A to je dakako na muzičkom Olimpu!

“Naked Flame” još jedna Mooreova balada. Kad to prihvatimo sa one pozitivne strane, onda se na nju više ne troše rijeći.

Album zatvaraju dvije teme, “I Wonder Why (Are You So Mean to Me?)” i “Wrong Side of Town”. Prva dakako, uronjena u blues, a druga, ajmo je nazvati “closer”, komorne klupske atmosfere, ne ostavlja dvojbe da, nastavka nema.

Slučajno ili namjerno, oproštaj od ovog albuma je ujedno bio i oproštaj od BBM.

Nedugo nakon izdavanja albuma, i uspona istoga po top listama, grupa kreće na turneju. Sa tako jakim materijalom nije bilo teško odraditi uspješne koncerte. Pogotovo kad se zna pozadina sve trojice. Nažalost, stari animozitet između Brucea i Bakera ponovo dolazi na površinu, i za vrijeme jednog koncerta, u Marquee klubu, Gary Mooreu puca film. Usred koncerta napušta pozornicu.

Dakako bio je to kraj, kraj kojeg nitko nije htio, ali za koji su svi znali da je neminovan. Jer i sama činjenica da Bruce i Baker sviraju zajedno nakon 20 i kusur godina, bila je ravna čudu.

I što na kraju reći o ovom albumu i grupi. Sama imena dovoljno govore sama za sebe. Ali isto tako, bilo je i te kako primjera da te super grupe nisu ni izbliza davale ono što se od njih očekivalo. Kombinacija ritam sekcije grupe Cream i Gary Moorea se pokazala kao dobitna kombinacija. Šteta što nije mogla potrajat, jer zajedno su imali i te kako što reći. Ovako, ostavili su iza sebe jedan album, bolje rečeno “low profile” projekt, za kojeg kao da su htjeli da bude samo njihov i za odabrane.

Ne vjerujem da samo odabrani mogu uživati u ovoj muzici, ali ono što vjerujem je, da ovu muziku voli i sluša svako tko ima dušu i senzibilitet uronjen u kreativno stvaralaštvo kraja šezdesetih i sedamdesetih godina. Priznali to ili ne, svirati ovu muziku sredinom devedesetih, kad je diskografska industrija u potpunosti ovladala ukusima masa, znači samo jedno – samo veliki si to mogu priuštiti.

Za sam kraj neću po običaju puštati nikakvu temu, jer ovaj album kojeg smo odslušali živi svojim, odvojenim životom, bez nekih dodirnih točaka sa djelovanjem ovog trojca nakon raspada.

Recimo samo to da je Jack Bruce nastavio sa svojom solo karijerom, surađujući sa bezbrojnim umjetnicima, pa čak je i zakopao ratnu sjekiru i jednom prilikom oživio Cream, zajedno s Gingerom Bakerom, doduše, samo za jedan koncert, kojom prilikom je na gitari bio Peter Frampton.

Čak i u sedamdesetim godinama života, Bruce nje posustajao sa koncertima i snimanjima. Nakon pobjede nad rakom jetre, za kratko se povlaći sa scene, da bi se vratio u velikom stilu sa “Sunshine Of Your Love”. Ukratko, Jack Bruce je živi dokaz da je rock’n’roll način života, pa čak i sam život.
Nažalost, umire 25. 10 – 2014. godine, nedugo nakon izlaska svog posljednjeg albuma, “Silver Rails”

Ginger Baker isto tako nastavlja s radom, ali na intimnim projektima, za svoju dušu. Neke čak i ne publicira. Seli se u Južnu Afriku i tu živi svoj mirni rokerski život penzionera.

Ajmo iskoristit ovu priliku i iznjeti još jednu činjenicu. Interesantan je odnos Gingera Bakera i Jack Brucea. Proveli su skoro cijeli život zajedno, kako svirajući, tako krećući se u istim krugovima. U stvari, postali su ovisni jedno o drugom kao blizanci, jer nitko nije mogao bolje čitati misli Brucea dok je svirao, od Gingera, niti je itko moga bolje od Brucea shvatit Gingerovo sviranje bubnjeva kao i tajming njegovih breakova, a kadikad i nekontroliranih izleta.
Ne podnosivši jedno drugo niti milimetra više nego je to bilo neophodno, rastajali su se cijeli život u svađama, pa čak i fizičkim obračunima, da bi se nakon par mjeseci ili godina ponovo našli i svirali.

U tom kontekstu evo i izjave Jack Brucea koja manje više sve kaže. Pokusat ću biti što bliži smislu, tako da će prevod biti malo slobodniji:
“Ginger i ja smo uvijek na rubu. Bili i ostali. Danas sretno koegzistiramo na različitim kontinentima. (Bruce naime, živi u Engleskoj, Baker u Južnoj Africi)…..ipak sam ga zamolio da se preseli. Malo je previše blizu.” ?

Gary Moore pak nastavlja plodnu karijeru. Izdaje redovno izvanredne albume, šeta od bluesa do rocka i nazad, svira veličanstvene koncerte i nažalost 2011 godine umire od srčanog udara. Doduše, maligani su dobrano tome pomogli, prilikom obdukcije nađeno je nešto krvi u alkoholu.

Bruce, Baker, Moore su jednostavno morali postojati. Još od kasnih šezdesetih se pojavila rupa u lepezi stilova nastalih na temelju bluesa. Govoriti da je to bila rupetina, je totalno deplasirano, jer ne zaboravimo govorimo o razdoblju kad je svaka ulica na svijetu imala svoj band, svoje idole, kojima su pak vrata diskografskih kuća u većini slučajeva, bila širom otvorena.

Stoga, ta nepregledna masa sastava, svaki sa pokušajem kreiranja vlastitog stila, je sigurno popunila sve moguće i nemoguće praznine u izričaju na ondašnjoj sceni. Profiliranje stilova je došlo dotle da su se one minimalne razlike, kadikad pokazale kao presudne za uspjeh banda ili pojedinca. Dakle, kad to znamo, onda mislim da je prijašnja teza jasnija.

I onda se nameće pitanje, gdje smjestit BBM, kad je tomu tako?
U principu, za poznavatelje muzike tog doba, zadatak i nije težak. Većina bi ih označila kao blues verziju Creama, što je možda najbliže, ali opet, ne i najtočnije.

Konačnu ocjenu ću ostaviti vremenu, ako se može tako reći, jer prošlo je preko 20 godina od ovog izdanja, i koliko vidim, dobro drži vodu po svim šavovima i lako odolijeva zubu vremena.
Treba li išta više reći kad govorimo o vrijednosti nekog umjetničkog djela?

Eto !


*Sve naknade za autorska i srodna prva regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!

na vrh
error: Sadržaj zaštićen !!