Teško je, u biti okrutno o nekom tko je preminuo napisati samo crticu, a o nekom cijeli osvrt, ali tako je u životu. Netko je donio lijepe trenutke, netko nabacio osmjeh na lice i suzu u oku, a rijetki spoznaju.
Vjerojatno se na te rijetke odnosi potreba da se napiše in memoriam, kao neka vrta zahvalnice za sve što je osoba dala i koje je značenje imala u životu pisca teksta.
Jon Hiseman je definitivno jedan od njih!
Philip John “Jon” Hiseman je po prvi put došao pod svjetla reflektora kad je svirao u bendu Arthura Browna i s njime snimio singlicu “Devil’s Grip”.
Kad je 1966. godine Ginger Baker napustio the Graham Bond Organisation, Jon uskače na prazno mjesto i s Bondom ostaje neko vrijeme. Slijedio je kratki izlet u bend Georgie Famea, the Blue Flames, da bi ubrzo odgovorio pozivu John Mayalla i pridružio se the Bluesbreakersima. John Mayall je za Jonovog boravka u bendu snimio krucijalni blues album, “Bare Wires”, koji danas predstavlja okosnicu cijelog pokreta koji se protegao i na sljedeću deceniju pa i dalje.
No, sve je to bio uvod u ono najveće. U Travnju 1968. godine Jon oformljava progresivni jazz rock band Colosseum. Bio je to vrhunac tadašnjeg djela karijere ovog velikog bubnjara. Prvim albumom “Those Who Are About to Die Salute You” stječu status ne samo u prog i underground krugovima, da bi drugim albumom “Valentine Suite” i progresivnim izričajem na njemu probili granicu main streama. (jedini slični primjeri u povijesti moderne muzike mogu se naći kod grupe Jethro Tull i njihovim albumom “Tick As Brick”, te Pik Floyd, “Dark Side of the Moon”)
“Valentine Suite” je nažalost bila labuđi pjev prve inkarnacije Colosseuma, te se Jon primirio neko vrijeme osmišljavajući što i kako dalje. I što je najbitnije, s kime?
Izbor nije mogao biti bolji. Umjesto lucidnog James Litherlanda na gitari u bend dolazi genijalac koji nije bio svjestan svoje veličine, David “Clem” Clempson , Chris Farlowe popunjava naknadno otvoreno “radno mjesto” vokala (u prvoj je inkarnaciji Litherland radio vokale). Dolazi i Mark Clarke na basu te uz Dick Heckstall-Smitha, Dave Greensladea i Jon Hisemana druga inkarnacija grupe Colosseum polazi na pobjedonosni pohod.
Ulaze u studio i snimaju album “Daughter of Time”, koji se čak penje na top liste komercijalnih albuma u UK. Važnost ovog albuma će povijest, pomalo ironično, usmjeriti u nekom drugom smjeru. Naime, poslužio je kao podloga, uvod ili pak kao kostur velikom, jednom od najvećih živih albuma ikada snimljenih, jednostavno nazvanim “Live”. Snimljen za par magičnih noći u Manchesteru i Brightonu, album je uspio “upiti” magiju trenutka i od samog izlaska ne silazi s lista najvećih albuma, ne samo dekade, već moderne muzike uopće.
Svi su akteri na albumu dali svoje uloge života, odsvirali dionice za vječnost, i znam, nepravedno je izdvajati, ali pored briljantnih solo izleta svih aktera na pozornici, ipak moram izdvojiti, Clem Clempson je u kompoziciji “Lost Angeles” dao dionicu života s kojom se ne samo približio, već izjednačio s Eric (God) Claptonom!
Nažalost i ova inkarnacija Colosseuma nije bila dugog vijeka, te Jon nema druge nego potražiti inspiraciju na nekom drugom mjestu. Izbor je bio toliko logičan da se i dan danas nameće pitanje, kako za ime boga ovaj bend, a govorim o Tempestu, nije unio revoluciju u muzici. Imali su sve, od jazza, rocka, bluesa, Canterburyja, progresive pa i psihodelije, imali su vrhunske progere, ali, očito se zvijezde nisu posložile.
U međuvremenu Jon surađuje na mnogim projektima od kojih su danas najpoznatiji albumi Jack Brucea (“Songs for a Tailor”, “Things We Like” i “Harmony Row”), na kojima njegovo bubnjanje de facto determinira cijele albume. Da ne bude zabune, ovo su “skoro pa” čisti jazz albumi!
Sljedeći Hisemanov projekt, Colosseum II je lansiran 1976. godine. S današnje vremenske distance jasno je da je Tempest u biti bio most između dva Colosseuma.
Colosseum II je imao postavu snova. Uz Don Aireyja tu je bio i Gary Moore. Colosseum II snima dva albuma (“Strange New Flesh” i “Electric Savage”), koji redom žanju pohvale, i kritike i auditorija. Činilo se da je Jon ponovo pronašao formulu, nažalost bend se raspada
Uz Colosseum II se veže još jedna interesantna epizoda. Kad je Andrew Lloyd Webber tražio “zvuk” za brata Juliana, slučajno je naletio na njihov album “Electric Savage”, bez ikakvih odlaganja “prisvojio“ je cijelu grupu, te je Colosseum II sudjelovao u snimanju albuma “Variations”, Julian Lloyd Webbera.
Ovo je bio samo početak suradnje Adrew Lloyd Webbera i Hisemana koje se proteglo na cijelo desetljeće, a obuhvaćalo je snimanja, TV emisije i dakako, muzičku produkciju.
Pomalo neobično za jednu bubnjarsku super zvijezdu, Jon počinje nastupati u malim jazz klubovima, „za svoju dušu”.
U to vrijeme oprema “state-of-the-art” studio, u kojem producira i surađuje na mnogobrojnim albumima. Kao normalno se nametnula suradnja s Barbarom Thompson, Jonovom suprugom, koja je svirala saksofone, ali ne samo njih. Jon je odigrao ključnu ulogu u njenom opusu, jer je pod njegovom palicom sve snimljeno i producirano. Govorim o petnaest albuma koje je snimila Barbara.
Suradnja s Barbarom ne staje tu. Kad se sredinom devedesetih Colosseum ponovo oformio kako bi udovoljio povećanim zahtjevima (poglavito europskog) tržišta, Barbara povremeno uskače na mjesto Dick Heckstall-Smitha, a kad je on preminuo, onda je zauzela punopravno mjesto u bendu.
Paralelno sa svim aktivnostima 1974. godine osniva United Jazz + Rock Ensemble, koji je bio aktivan sve do 2002. godine. Bio je to jedinstven projekt u povijesti jazz muzike, pa i muzike opće, jer je objedinjavao glavne protagoniste mnogobrojnih bendova u jedan bend.
Uz povremena okupljanja i koncerte, Colosseum se posljednji put ukazao 28. Veljače 2015. godine. Bio je to definitivni pozdrav jedne od najvećih grupa pod kapom nebeskom.
Sve do 2017. godine Jon je bio “ispod radara“, da bi te godine oformio power trio JCM, sastavljen od bivših članova Colosseuma, Clem Clempson na gitari, Mark Clarke, bas i vokal te Jon Hiseman na bubnjevima.
Puni volje snimaju album “Heroes”, te kreću na turneju. Tijekom turneje Jon ima zakazano kod ljekara i rezultati nisu lijepi.
Odmah biva hospitaliziran, ali već prve informacije su govorile da su šanse za oporavak minimalne.
Teško je reći koliko je ova smrt odjeknula u svijetu muzike, ali znam koliko je meni osobno teško pala. Hiseman je bio oličenje mog pogleda na bubnjanje i stava kojeg svaki veliki bubnjar treba imati. Iako je svirao bubnjeve, bio je lider svih bendova koje je osnovao, što ga čini jedinstvenim u svijetu moderne muzike. (uz Mick Fleetwooda, ali on je sasvim drugačija priča)
Njegov izvor je uvijek bio jazz, no, ne doslovno kopirani izričaj, već blendiran s bluesom i dakako implementiran u rock milje.
Jon Hiseman je bio jedan od najvećih, usudio bih se reći bok uz bok Ginger Bakeru, s jednom velikom razlikom. Iako su i Jon i Ginger potekli iz jazz miljea (the Graham Bond Organisation), Ginger je krenuo odatle direktno u rock (Cream), dok se Hiseman pridružio John Mayallu i s njime snima krucijalne blues albume. Tek nakon napuštanja blues orijentiranog Mayalla, Hiseman osniva Colosseum i ostalo je povijest!
Život svakim danom otkida dio po dio našeg bića, bilo u obliku snage ili pak memorije ili dijelova esence na kojem počiva. Kad je Hiseman u pitanju sva su tri faktora objedinjena u jednoj izgubljenoj osobi.
Uz McLaughlina, Frippa, Davisa, Hammilla, Wiliamsa, Emersona, Andersona, … , Jon je bio jedan od mojih duhovnih očeva i zato mu veliko hvala za sve!
R.I.P.!
