Postaje pomalo prozaično pisanje o veličinama koje neumitno odlaze i odlazit će. Sve skupa postaje predvidljivo na granici patetike i u nekoj žalosti za prošlim vremenima, koja se nikad više neće vratiti.
Teško je reći da odlazak treba slaviti, ali ako je osoba otišla u miru, bez patnje i iza sebe ostavila ne malo godina i bogat fundus aktivnosti na globalnoj razini, onda, da, treba ne slaviti njegov odlazak, jer svaki je tužan, treba slaviti njegov život.
I takav je bio život Mike Vernona.
Mike Vernon kao producent
Nekada davno, u doba dok su rock dinosauri hodali zemljom, jedno se zanimanje veoma često poistovjećivalo s kreacijom, skoro u ravan, ako ne bez „skoro“, s djelima koje se snimalo.
Radi se o producentskom poslu, poslu o kojem je na kraju balade ovisilo kakva će biti finalna verzija pjesme, albuma, pa i cijelog opusa.
Ne rijetko je dobro napisano, pa i odsvirano, okliznulo na producentskom stolu, do te mjere da je postalo jasno, producent od lošeg može napraviti dobro, ali i od odličnog, loše.
Povijest je bila pravedna i ukazala da je omjer negdje po sredini, tako da grupe ili solo izvođači, koji su imali sreću da budu pod dobrom producentskom palicom, ili su se sami uspješno producirali, danas zovemo legende, i o njima se manje-više sve zna. Na drugu su pak stranu, oni manje sretni, koji danas tavore u ladici anonimnosti prekriveni debelom slojem prašine i zaborava.
Jedan od producenata, (a kasnije i sam izvođač) koji je bio poželjan za mix pultom je bio i Mike Vernon.
Prvo ozbiljnije zaposlenje je dobio u diskografskoj kući Decca. Imao je tu sreću da „ga je dopalo“ snimanje John Mayalla i njegovih Bluesbreakers. Da kolač bude slasniji, pobrinula se sudbina, jer u tom trenutku u bendu je bio i mladi Eric Clapton.
Mike producira legendarni album “John Mayall Bluesbreakers with Eric Clapton”.
Bio je to idealan start mladog producenta, kojem su se širom otvorila vrata kroz koja su prošli mnogi.
Teško je i nabrajati, a i nema smisla, no, neke ipak moram spomenuti.
Producirao je jedan od najvećih hitova prošlog stoljeća, vječni „Albatros“, Fleetwood Maca, prvijenac David Bowiea,…,
Od velikih, tu su još bili Focus, Savoy Brown, Climax Blues Band, Eric Clapton, Bay City Rollers, Duran Duran, Fleetwood Mac, Peter Green, Danny Kirwan, Chicken Shack, Duster Bennett, John Mayall, Christine McVie, Radiohead , Ten Years After, … , niz je nepregledan.
Mike je s Neil Slavenom, 1965. godine, osnovao diskografsku kuću Blue Horizon. Počeli su kao minorna kuća s par singlica u „tobolcu“ da bi krajem dekade postali nezaobilazni faktor uzburkane blues scene, ne samo na Otoku.
Logičan potez kao suosnivača diskografske kuće i kao producenta je bio i otvaranje studija za snimanje. To se i dogodilo 1971. godine , kad s bratom Richardom otvara Chipping Norton Recording Studios, kao dio „kompleksa“ matične diskografske kuće Blue Horizon.
Ovim je Mike u ruke dobio sav raspoloživi alat, te ni rezultati nisu izostali.
Mike Vernon kao muzičar
Pomalo iznenada, 2018. godine, nakon pola stoljeća rada za pultom, izdaje prvi solo album „Beyond The Blues Horizon“. Osniva The Mighty Combo, te kreće na turneju. Nažalost, Brexit i pandemija su zaustavili sve planove.
No, po završetku pandemije Mike izlazi s novim bendom Cat Squirrel.
Počekom 2022. godine snimaju petnaest numera za novi album “Blues What Am”, koji izlazi u Listopadu 2023. godine.
Bend je cijelo vrijeme koncertno aktivan, i da, imao sam priliku ga pogledati:
Cat Squirrel
Trilj, 06. Srpnja – 2024.
Mike Vernon je oformio Cat Squirrel u nastojanju da kroz prizmu današnjeg viđenja ekspanzije bluesa šezdesetih približi trenutak koji je obilježio rađanja novih muzičkih smjerova, a koji su, svaki za sebe, obilježili razdoblje i pridonijeli da se taj period od nekoliko dekada smatra najvećom eksplozijom muzičke umjetnosti i najvećim dostignućem u demokratizaciji iste.
Uzimajući kao osnovu izričaj nastao po londonskim klubovima (Alexis Korner) nakon „velikog praska“, Mike i Cat Squirrel suvereno korača unutar forme koju je sam obilato pomogao probiti i preusmjeriti na nova polja muzičke ingenioznosti.
Sastavljen od autorskih kompozicija, striktno vezanih za žanr i covera iz pedesetih prošlog stoljeća, stvara repertoar koji se nenaviklom uhu čini poprilično jednoličan. Dakako, radi se o prividu, površinskoj impresiji, što se i dokazalo na kraju koncerta. U tim je trenucima do punog izražaja došla formula koju je odlučio rabiti u kreaciji smjera kojem se Cat Squirrel kreće.
Arhaična crta embrionalnog urbanog bluesa je ostala s pogledom prema vani, kad ono urbano počinje nadvladavati sam pojam, blues. Mike i Cat Squirrel hvataju taj specifični trenutak i uskaču u prazni prostor koji je ostavio ili djelomično zauzima John Mayall.
Početkom i tijekom koncerta publika je bila korektna. Mike se trudio i na trenutke uspijevao pokrenuti reakcije, koje su skoro do kraja bile suzdržane. Tek s posljednje dvije numere bend je pokazao na kojim temeljima je u biti legao i udobno se smjestio, poglavito u ozračju neprikosnovene virtuoznosti svih aktera ove priče.
Završnica je djelovala toliko moćno i uigrano, da je napokon ispaljen naboj koji je pokrenuo auditorij i koncert se priveo kraju uz opće odobravanje.
Imajućih usnu harmoniku kao integralni dio scenskoga nastupa, Mike je neuvijeno dao do znanja o čemu se radi, ali, osobno, više bi mi odgovaralo da je balans gitara / harmonika bio ujednačeniji. Da se razumijemo, obožavam usnu harmoniku, poglavito u rock konceptu („When Levee Breaks“!), ali bilo mi žao što je gitara na trenutke potisnuta na njenu korist. Bilo je očito da je gitarista imao što reći u tim trenucima. (Ovo je moje osobno, netko će donijeti drugačiji zaključak, stoga, … !)
Mike Vernon i bend Cat Squirrel su isporučili lijepi koncert, možda ne koncert za pamćenje, možda ne koncert o kojem će se pričati unucima, ali jedan solidan koncert koji je opravdao svoje postojanje u svakoj svojoj minuti.
Uostalom kako i ne bi, kad je Mike u poodmaklim godinama odlučio zamijeniti mix pult u studiju, za mikrofon na pozornici. Samo to govori mnogo, a možda i o jednom snu iz mladih dana, koji se ostvaruje po noj, nikad nije kasno …
I nije!
Mike Vernon je karizmatična osoba koja je svojim radom „debelo“ pridonijela da muzika prošlog stoljeća bude to što jest. Imajući ispred svog pulta (danas) najeminentnije osobe iz rock miljea tog doba, svojim je radom de facto postavio temelje muzici kakvu danas poznajemo. (Dakako, nije bio sam, jer to je nemoguće, ali sama tvrdnja se odnosi na kontekst objave!)
Možda će izgledati pretjerano, s obzirom na to da je bio samo jedan od karika u ogromnom rock lancu, ali kao i u svim lančastim tvorevinama, neke su karike jake, neke slabije, neke zlatne, a neke ruzinave, svojim je radom pridonio da i najslabija karika održi taj lanac u komadu i sačuvao ga za pokoljenja.
I da, ako se pitate je li je ovo sve skupa opravdano pisati, sjetite se da je okićen titulom MBE!
Ne za ništa!
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
