Dogodilo se ono što je još ujutro bilo nemoguće. Jedan član the Rolling Stonesa je preminuo. Kamena utvrda rock ‘n’ rolla je načeta biološkom neminovnošću i čemu tajiti, tuga pregolema.
Tuga za preminulim Charlijem, tuga u kojoj je satkana i naša sudbina. Ne toliko vezano za spoznaju o vlastitoj smrtnosti, već u gubitku dijela esence koja je tvorila naš život, ljubitelja muzike.
Jedan po jedan komad život otkida bez ikakve namjere da ga nadomjesti bilo kakvim takvim supstitutom Ne, ostavlja prazninu koja se s danima i godinama koje dolaze samo povećava sve dok jednog trenutka ne ostane „big void“, u koji ćemo jednog dana i sami utonuti.
Charlie Watts je trebao biti jazz bubnjar. On je to u biti i bio, cijelog života, ali je slučajno postao rock ‘n’ roll mega zvijezda, skoro mimo svoje volje. Njegova pojava na sceni uz skakutavog Jaggera, karizmatičnog Richardsa i statičnog Wymana je bila, … teško opisati. Hladan kao špricer, točan kao mašina, ali s dušom bubnjara koji voli to što radi i zna kako to odraditi.
Već od angažmana kod Alex Cornera u njegovom Blues Incorporated pa do početka sviranja u Rolling Stonesima, Charlie se borio sam sa sobom i sa stranom na koju treba krenuti.
I onda je shvatio da je ipak moguće sjediti na dvije stolice, ako je bar jedna solidna i s dobrim temeljima. To su dakako bilo Rolling Stonesi, dok je na drugu stranu imao svoj bend i nastupao s mnogobrojnim jazz big bend formacijama.
Cijelog je života balansirao između te dvije ljubavi i nikada nije dozvolio da jedna zasjeni drugu, dakako u umjetničkim krugovima, jer u medijima je bio i ostao Charlie Watts bubnjar legendarne grupe the Rolling Stones.
R.I.P.!
