Zvijezda se često zamišlja kao netko tajanstven i teško definiran. Sarah Brightman toj slici lako odgovara. Kod nje se glas teško odvaja od prostora u kojem je smješten. To nije samo pitanje vokalnih mogućnosti, nego i načina na koji pjesmu pretvara u prizor, raspoloženje, doživljaj koji nije svakodnevan. Njezina glazba prelazi granice mjuzikla, klasične vokalne tradicije, popa i ambijentalne raskoši, ali pritom ne djeluje kao da samo mijenja žanrove. Kao da svaki put traži drukčiji ulaz u isti svijet.
Sarah Brightman – “Scarborough Fair”
Taj svijet može biti nježan i prozračan, a već u sljedećem trenutku dramatičan, raskošan, gotovo operan. Njezin sopran ima onu neobičnu jasnoću koja ga čini prepoznatljivim, ali i sposobnost da promijeni karakter: može zvučati krhko, ženstveno, svečano ili snažno, a da pritom ne izgubi vlastiti identitet. Možda upravo zato njezine interpretacije ne ostaju samo izvedbe poznatih melodija. Pjesme prolaze kroz njezin glas i izlaze u drugom svjetlu.
Sarah Brightman – “A Question of Honour”
U njezinu opusu ima mnogo toga što na prvi pogled ne bi trebalo pripadati zajedno: klasična glazba i pop, kazališna melodrama i suvremeni zvuk, sakralna uzvišenost i široka filmska slika. Taj spoj različitih glazbenih svjetova, koji se često naziva crossoverom, kod nje govori manje o žanru, a više o ugođaju. Ona ne mora ukloniti razlike među tim glazbenim svjetovima; dovoljno je da ih obavije vlastitim glasom, dajući melodijama eteričan osjećaj. Melodija ostaje prepoznatljiva, a ipak dobiva nešto što prije nije imala – osjećaj da se odvija na pozornici koja se ne vidi, negdje između scene i neba.
Sarah Brightman – “Anytime, Anywhere”
Nije presudno što je često riječ o obradama, niti kojoj glazbenoj ladici pripada. Važnije je kako se pjesma širi oko glasa: kao da ne slušamo samo melodiju, nego ulazimo u prostor koji ona stvara. Njezina interpretacija ne traži da joj se divimo zbog svake pojedine vokalne geste. Ona nas poziva da se prepustimo atmosferi.
Sarah Brightman – “Eden”
Ali taj prostor ima i svoju granicu. Teatralnost je sastavni dio njezina izraza – bez nje bi mnogo toga izgubilo sjaj i širinu. Istodobno, upravo teatralnost može odvesti prema pretjerivanju, prema trenutku u kojem emocija postane previše naglašena, a raskoš sama sebi svrhom. Nije to nužno nedostatak koji treba otkloniti. To je rizik koji prati ovu divu čiji je izraz od početka okrenut velikim gestama i snažnim dojmovima. Pitanje je samo gdje se čarolija još drži, a gdje počinje popuštati.
Sarah Brightman – “Deliver Me”
Na pozornici taj se svijet širi i izvan glasa. Svjetlo, kostimi, pokret, orkestralni zvuk i scenski prizori nisu tek ukras izvedbi; oni pripadaju njezinu načinu pripovijedanja. Sarah Brightman ne skriva kazališnu prirodu svoje umjetnosti. Naprotiv, prihvaća je i razvija, kao da pjesma nije potpuna dok ne dobije i svoj prostor, svoju sliku. U tome ima nečega djetinje maštovitog, ali i nečega vrlo promišljenog: publiku ne želi samo dovesti do pjesme, nego je uvesti u njezin svijet.
Sarah Brightman – “Hijo de la Luna”
Njezina glazba zato nije uvijek ona kojoj se prilazi tražeći neposrednost ili jednostavnost. Ponekad je udaljena, svečana, gotovo nestvarna. No ta udaljenost ne mora značiti hladnoću. U najboljim trenucima glas koji kao da ne pripada svakodnevici ipak pronalazi put do slušatelja – ne objašnjavajući mu osjećaj, nego stvarajući mjesto u kojem ga može prepoznati.
Sarah Brightman – “Nella fantasia”
Povod ovom portretu su ovogodišnji album “Sunset Over Broadway” i najavljeni zagrebački nastup ovog mjeseca. No Sarah Brightman nije zanimljiva samo zbog novog izdanja ili koncertnog spektakla. Zanimljiva je zbog svijeta koji je tijekom karijere oblikovala oko svog glasa, svijeta koji ne pristaje sasvim ni uz jednu konkretnu žanrovsku oznaku i koji se, uza svu svoju raskoš, oslanja na nešto jednostavno: na melodiju i na ljudsku potrebu da se na trenutak odmakne od svakodnevice.
Sarah Brightman & Andrea Bocelli – “Time To Say Goodbye”
Ne mora se svaka njezina gesta prihvatiti bez zadrške. Možda je upravo to i najbolji način da joj se priđe – priznati i ljepotu i rizik, ne tražiti od nje da bude nešto drugo. Kad teatralnost pronađe pravu mjeru, ostaje glas koji nas, makar na trajanje jedne pjesme, odvodi iz poznatog svijeta i vraća u njega s osjećajem da smo negdje bili.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.