Postoje razni konteksti u kojima adventi egzistiraju, što daje različite odgovore na osnovno pitanje, čemu adventi, zašto uopće postoje i što se s njima postiže?
Najprije ono očito, marketinško okruženje i financijski dobitak. Potrošački lobi (pogotovo u Americi, kao najstarijoj utvrdi potrošačkog društva) je doslovno kopirao crkvenu politiku kad je u pitanju angažman (vjernija riječ bi bila: „grip“, za one koji razumiju njeno značenje!) vjernika, odnosno potrošača. Kao što crkva nastoji ne olabaviti stisak u svijesti vjernika stvorivši nepregledni, skoro neprekinuti niz blagdana, praznika, svetkovina, slavlja, i čega sve ne, tako i potrošački lobi tijekom cijele godine nastoji kupce dovesti u situaciju da svaki sljedeći dan „je presudan za kupovinu“ i dakako, svaki “prošli dan je bio ništa u odnosu na onaj koji dolazi“. Neprekinuti niz perioda „popusta“, „davanja za nikakve pare“ se proteže skoro preko cijele godine, zvao se on „crni petak“ ili „advent“ ili „predbožićno slavlje“, ili „božićna rasprodaja“ ili „prednovogodišnje slavlje„ ili „novogodišnje slavlje“ ili „novogodišnji popust“ nakon „novogodišnjeg slavlja“, ili „crni siječanj“, ili „Valentinovo“, i .. niz se nastavlja sve dok se krug ne zatvori.
U svemu tome adventi imaju svoju socijalnu komponentu koja nije nezanemariva, sve skupa je suvremeno gledano, društveno opravdano, kako u vjerskom, tako i u javnom životu.
No, adventi sami za sebe ipak nose klicu negativnog. Jest, puno se ljudi lijepo zabavlja, i za njih je muzika s pozornice samo dekorativna “buka”, ispija se kuhano vino, kuhani gin, toplo pivo, jedu se kobasice, kanapei raznih vrsta, i da ne nabrajam, događa se sve ono što predstavlja „šušur“, kojeg svi volimo.
Adventi su u svim gradovima popraćeni nastupima izvođača. Svaki se grad trsi sastaviti što izazovniju i primamljiviju listu, kako bi se pozicionirao na adventskoj top listi. Pa i u tome nema ništa lošega, jer se upiru kola u zajednički cilj, konkurencija stvara kvalitetu. Ništa nova pod kapom nebeskom.
I sad dolazimo do glavne misli i povoda ovog teksta
U nedostatku velikog tržišta, a mi to sigurno nismo, ogromnom broju izvođača vrijeme adventa je u biti „jematva“, čije plodove ubire na sjemenu posijanom prije mnogo, mnogo godina. Da ne govorim da rijeko koji izvođač, ako ikoji, u protekloj kalendarskoj godini ima album iza sebe, i kad bi nastup bio nešto novo, ili promocija samog albuma. Sve se svodi na tisuću puta reciklirane set liste istih bendova, s pjesmama već tisuću puta preslušane, sve se svodi na jednostavnu operaciju kad iz kuta izvođača gledamo, potpiši ugovor o nastupu, odradi gažu, pokupi lovu i briši.
Pa u čemu bi bila razlika da je onako kako navodi ovaj tekst da bi trebalo biti?
U umjetničko-kreativnoj komponenti, s kojom se očito nitko ne zamara, jer je za advente očito irelevantna. To što baš takav pristup onemogućava mladim snagama da se pokažu, da izvedu svoje pjesme i pokušaju pridobiti auditorij, to očito isto tako nikoga ne smeta, jer, jer bitna je samo zarada. Uostalom, govorimo o okruženju u kojem u krugu od 100 kilometara ne postoji rock klub (osim trenutno Kocke!) u kojem bi mladi rockeri nastupili i pokazali što znaju, te su u biti adventi jedina šansa da ih se vidi na sceni.
Ne tajim da moje misli dijeli sitan segment ljudi koji ozbiljno vole muziku, žive u njoj i znaju je. I kao što osobno ne mogu svaki dan slušati Hendrixa, Morrisona, Jethro Tull, EL&P, … . iako su svi redom genijalci, to je muzika koja je bila i na nju je povijest stavila točku. Tako isto ne mogu na pozornici gledati otužne (bivše) zvijezde koje žive neki život u prošlosti koja se slavi, ali se više ne živi. Rijetki su se uspjeli pokrenuti i kreirati nastavak opusa i u ovom stoljeću. Da, i oni su na adventima, jer advent je sigurna lova, ali većina živi na kompozicijama od prije desetak, dvadesetak pa i više godina, neprestano reciklirajući jednu te istu mantru. I da je od Morrisona, dopizdilo bi.
I da, ovaj osjećaj nije novi, prvi sam ga put osjetio krajem sedamdesetih, početkom osamdesetih kad sam se jednostavno umorio od slušanja jedne te iste muzike koja se počela reciklirati i krenuo prema hibernaciji koja je trajala desetljećima, dok se nije pojavilo nešto što me je ponovo pokrenulo, novo izazovno, uzbudljivo i nadasve nadahnuto. Nažalost, ta muzika ne stanuje na adventima.
I baš ovaj posljednji pasus je grobar krativnog svakog adventa, jer nadahnuće ne koketira s rutinom, a ona vlada adventnim događajima.
