Adventski koncerti.
Već sama kombinacija tih riječi zvuči kao paradoks. Inicijalna svrha Adventa je bila duhovna priprema i čekanje na rođenje Isusa Krista kroz molitvu, post i druge vjerničke discipline. Danas je, međutim, Advent postao četverotjedni festival kuhanog vina, fritula i kobasica sumnjivog porijekla, a glavnu atrakciju čine tzv. adventski koncerti.
Što zapravo znače ti adventski koncerti?
Pa, u većini slučajeva takva događanja imaju vrlo malo veze s glazbom kao umjetnošću.
Ali usprkos tome, svake zime iznova svjedočimo istom ritualu, bina sklepana u par sati, razglas koji naoko obećava više nego što daje, izvođač koji ima ime, i publika koja zapravo nema pojma da je došla na koncert.
Jer, budimo realni, koncerti na Adventima uglavnom nisu koncerti. Oni su samo kulisa, ili preplaćena zvučna dekoracija.
Pravi koncert počinje od namjere. Netko je kupio kartu jer želi baš tog izvođača, baš tu večer, baš u tom prostoru. Došao je slušati, gledati, i sudjelovati. Adventski koncert počinje sasvim drukčije, netko je došao jer mu je hladno, jer se našao s ekipom ili jer “ajmo negdje na vino”. Glazba se dogodi usput, ako se i dogodi.
I tu leži prvi veliki problem, fokus. Na Adventima glazba nikad nije glavna stvar. Ona se natječe s aparatom za palačinke, s redom za fritule, s pet drugih štandova koji puštaju neku svoju playlistu i s vjetrom koji nosi zvuk u potpuno krivom smjeru.
Rezultat?
Kaotična zvučna mješavina u kojoj ni izvođač ni publika nemaju šanse za stvarnu povezanost. Ljubitelji glazbe to osjete u prve tri minute i elegantno se povuku prema najbližem štandu s rakijom.
Druga stvar je zvuk. Recimo samo da otvoreni gradski trg, okružen zgradama, štandovima i ljudima koji pričaju nije baš najidealnije mjesto za koncert. Akustika Adventa je akustika kaosa. Tonci se trude, ali fizika je neumoljiva. Bas brunda bez definicije, vokal se gubi čim netko povisi glas u publici, a dinamika, ona ključna stvar svakog dobrog koncerta, jednostavno ne postoji. Sve mora biti permanentno glasno. Jer ako nije, progutat će ga žamor.
Treći problem je konceptualni. Adventski koncerti rijetko imaju strukturu i nekakav redoslijed. Set liste su često skrojene po principu “daj ono što svi znaju” jer publika nije došla slušati novi materijal, niti ima strpljenja za manje poznate i zahtjevnije pjesme. To nije prostor za rizik ili za emociju koja traži pažnju. To je prostor za refrene koji se mogu pjevati s punim ustima kobasice. I to je ok, ali onda nemojmo to zvati koncertom u pravom smislu te riječi.
Ima tu i onaj suptilni osjećaj obostrane neozbiljnosti. Izvođači često znaju da su samo pozadinska glazba. I publika to zna, a i organizatori to znaju. Svi sudjeluju u tom prešutnom dogovoru da je ovo sasvim ok za taj kontekst. Ali glazba, barem ona koja nešto znači, ne voli biti “okej”. Zahtijeva određene uvjete i poštovanje.
Zato mnogi koji stvarno vole glazbu zaobilaze Advente. I to ne zato što su snobovi, nego zato što znaju razliku između događaja i doživljaja, između buke i zvuka, i između koncerta i glazbene dekoracije uz kuhano vino.
I da se razumijemo, Adventi imaju svoju svrhu. Ljudi se druže, grad živi, svjetla su lijepa, a i zima je podnošljivija uz čašu nečeg toplog. Ali možda je vrijeme da prestanemo glumiti da su svi ti nastupi pravi koncerti. Jer nisu. Pravi koncerti se pamte po tišini prije prvog tona. Adventski, po tome koliko je bilo hladno i je li vino bilo preskupo. I tu, realno, nema puno filozofije.
I to je sasvim u redu. Problem nastaje tek kad ih počnemo prodavati kao vrhunac glazbene ponude, a ne kao ono što jesu… sezonski soundtrack za blagdanske proslave.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
