Kad se danas za nekoga javi da je preminuo, onda je medijski odjek u pravilu proporcionalan ulozi koju je pokojnik imao u sredini koja ga oplakuje. O nijansama nema smisla, jer njih je bezbroj, ali i o utemeljenosti naricanja sa svih strana i žalopojkama za gubitkom, dakako, do novog klika ili novog izlaska sunca u onom realnom životu.
Mišo Hrnjak u biti nije spadao skoro pa u nikakvu kategoriju. Razlog je jasan, našao se na prvom mjestu u pravo vrijeme, kad je Azra počinjala, ali i već i žarila i palila diljem Yugo prostora, stekao s njom ime koje ga je upisalo u povijest i …, i nakon što Azra više nije bila njegov dom, pa i kad je prestala postojati, Mišo se jednostavno preobukao u dnevnu odjeću običnog čovjeka i normalno hodao ulicama.
Priča je počela, a to se danas baš i ne spominje, kad je Johnny Štulić objavio da osniva bend. Do tog je trenutka imao status “čudaka”, koji je okolo šetao svojom (jeftinom) gitarom i nekim starim izlizanim kazetofonom na kojem je bilježio svoje svirke. Kako je inače bio poznat kao “prznica”, nitko se nije pretrgnuo u trenutku objave i ponudio svoje usluge budućem frontmanu.
No, ipak, našao se dvojac, Mišo Hrnjak i Boris Leiner, i Azra je oformljena.
Iz obilja materijala kojeg je Štulić imao snimaju debitantski singl, “Balkan” i “A šta da radim“, i potom album naslovljen imenom benda. Album s kojim se u neku ruku počinje ispisivati neka drugačija povijest rocka na našim prostorima.
S Azrom snima tri studijska albuma “Azra“, “Sunčana strana ulice” i “Filigranski pločnici” i dakako, svira na legendarnom živom albumu “Ravno do dna“.
U Azri ostaje pune tri i po godine, kad kreće na odsluženje vojnog roka. Po povratku odlučuje odustati od glazbe, bar profesionalno, te se posvećuje obitelji i svakodnevnom, običnom poslu. (bavio se stolarstvom!)
Glazbi se nakratko vratio 2010. godine kad ga je zvao bubnjar Azre, Boris Leiner.
Kako bi u neku ruku ipak zaokružio svoj umjetnički život, 2016. godine lansira autobiografiju “Srce od zlata“.
R.I.P.!
