Reverend Beat Man, kako ne znaš ko je to?
Pa velečasni, vođa The Monstersa iz Švicarske?
Uvik tako krenem provocirat ljude kada dan ranije prvi čujem za neki bend, pa se onda pravim pametan, kao da ih pratim cili život.
Skrolajući fejsom u sridu naletio sam na facu ovoga lika u krupnom planu, pa iako sam se nekoliko puta uspio oduprijeti nagonu da uđem u članak ipak sam popustio na treći izazov.
I onda se jednostavno zarazio.
Divlji i glasni Rockabilly ritam bi me podigao i mrtvog iz groba, kao onoga lika u filmu Vikend sa Bernijem iz 1989, a di me neće ovako još mladog i potentnog.
Kada sam pročitao naslove pjesama i poslušao neke refrene put od 800 kilometara mi je izgledao kao hodočašće u Sinj prosječnom vjerniku. Težak, al obavezan put, prožet oslobađajućim duhovnim obećanjima.
Naslovi nekih pisama, uz moj redoslijed, izgledaju ovako:
‘Get down on me’
‘I want to fuck you baby’
‘The clown of the town’
‘I’ve got the devil inside’
‘No hope’
‘Then we all gonna die’
‘Back in hell’
‘But I love you’
Svoj put za Zagreb sam na svom zidu ponosno najavio njegovim spotom: ‘Fuck you Jesus, Fuck you, Oh Lord.’
Svaki oblik bogohulnog izražavanja u ovoj državi klečećih molitelja ispred rodilišta ja s obe polutke srca, obe strane mozga i s obe glave podržavam.
Samo daj, dolazi, slobodno, poduči nas, inspiriraj, ukini nam samonametnutu auto cenzuru bogobojaznih nevjernika.
Monstrumi koji su na sceni od godine Černobilske katastrofe nisu došli, već samo njihov duhovni vođa Beat Zeller, opaki i ćelavi stari lik, s čuperkom na glavi, generacija Kurt Cobaina, samozvani Reverend Beat-Man.
‘One man’ tj.jednočlani, obično dvojajčani band ne viđamo često na našim prostorima, ali moja prva uopće recenzija koncerta ikada je bila baš od jednog takvog junaka, našeg Iggyja i njegovog Harp Explosiona iz Vinkovaca.
Volio bih da ga nisam toliko preslušao taj dan doma, jer sam onda ipak znao što očekivati. Ali pomogla je set lista od Olivera Dragojevića do uvik mučne mi Radio Dalmacije mog šofera do Zagreba, pa sam tako iz auta jurnuo ravno u Vintage Industrial klub po svoju porciju pročišćenja ušnih kanala.
I kada bi sada samodopadno definirao o čemu se tu zapravo radi, filozofirao bih o fuziji garažnog roka, punka, gospela, bluza, psihodelije, a za prosječno uho koje u autu na zadnjem sjedištu nema gomilu CDa, to je u biti obično nekontrolirano trzajno udaranje po nedužnim žicama gitare.
Ali sviđa mi se naziv prvog albuma iz 2007:
Folk Blues Gospel Trash.
Očekivao sam doduše malo veću gužvu, ali sam zato bar stiga popit jednu crnu pivu od 0,4 promila alkohola u krvi na prvo puhanje.
Odmah na bini na očigled svih čeka nas transparent jedine neminovne, neprikosnovene i univerzalne istine: You will die! Umrijet ćeš. Ili će te umrijeti, nikad ne znam s ovim engleskim jeli oni misle na jedninu ili množinu sa You. Ali dileme nema, svi ćemo umrijeti, na svim jezicima, samo ne obavezno u istom danu. Iako preporučljivo, jer zaslužili smo, borili smo se dugo za to.
Došli smo na ovaj obred da iskupimo svoje grijehe i ponadamo se boljim kartama na drugome svijetu.
Kada bi se ovakva muzika svirala u crkvama ja bih prvi lizao oltare i žabe.
Nakon što sam se dobro nasprejao antiskeptikom iz kućne radinosti misa je krenula posmrtnim Requiem koji je brzo prizvao sve ljude bliže velečasnom.
Glas koji je onda zavrištao u mikrofon i ulazio nam u žile cijeli koncert svatko može oponašati, dovoljno je samo kupiti Servox Digital XL govorni aparat i naručit se u bolnici na odstranjivanje larinksa. Ide automatski uz zadnji stadij karcinoma grla.
Beat- Man to može prirodno, molim lijepo, udarajući obično 1 akord na rijetko viđenoj crnoj Danelectro 57 Limo gitari spojenoj na do maksimuma pojačanom lampašu, Fender Hot Rod De Luxe.
Kada se tome pridruži bas bubanj na desnoj nozi i pijano plešući činel na livoj za držanje ritma te nekoliko pedala i efekata na podu, imamo recept za rokenrol žurku.
Kako to ukratko zvuči evo sam snimio i objavio ovdi:
Nećemo se lagati, ko god svira sa ‘brejkovima’, tj.zastajkivanjem u pismi plijeni pažnjom.
Gomila je hitova na ljestvicama prošlog stoljeća upravo s tim receptom, od ‘Love Me Do’ do ‘You’re Unbelievable’ od East 17 do cilog repertoara Morta i ponešto Kranksa.
Ali ovo je “Fucked up music for fucked up people” i ništa tu nije recept za top ljestvice.
Ako ikome buka nije dovoljna tu je performans od oblačenja do skidanja u odijelo biskupa, pa pokrivanje ćele s plavom perikom, ulaženje među publiku i pjevanje na uši neke horror laganice za teže spavanje.
Da to radi na ulici u roku od 10 minuta bi zaradio gažu i prijevoz do podruma bolnice sa ostalim nesretnicima.
Nakon uru vrimena nismo znali jesmo li prisustvovali egzorcizmu ili će nam tek biti potreban nakon ovoga. Ali normalno je da smo svi mazohistično tražili još, pa nas je velečasni počastio s nekoliko blagoslova.
Šteta, baš šteta što nije bilo više ljudi od nas 123, no možemo se tješiti da je ovako atmosfera bila pobožnija. I opet i opet, očito sam razmažen, volio bih čuti više repertoara od 78 minuti, više muzike, više buke koja bi hipnotiziranu publiku možda i potaknula na šutku.
Samo da je udarao jedan te isti ritam 20 minuta meni to ne bi dosadilo.
Ura do ura ipo mi je sasvim u redu za festivalski bend, ali za soliranje triba ipak se potrudit više. No, niko mu dosad nije prigovorija, pa virujen da tako svira po ciloj planeti za iste pare.
Ko sam ja da se protivim božjoj volji?
Bilo bi ga dobro opet doživjeti, ovi put malo južnije.
Jer i nama doli je potrebno prosvjetljenje, tj.ovakva noga u guzicu.
Amen!
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
