Srijeda je, imam tečaj iz djembarenja i nakon toga neda mi se doma.
U kalendaru mi je zabilježena neka svirka u Vintageu i mislim se želim li ići. Apsolutno mi je normalno otići u klub sam i ni s kim ne progovoriti ni riječ dok u glavi telepatski komuniciram s bendovima i njihovom porukom.
Pivo mogu naručit bez da usta otvorim.
U Vintagea nastupaju čak 3 mlada benda koji u istoj noći predstavljaju svoje albume prvijence. Kao i obično u događaj na fejsu sam bacio pogled samo da provjerim o kojoj vrsti muzici se radi.
Nedavno sam slušao gipsy jazz, noise prog rock, blues, punk rock psihodeliju i kao da sam bez kriterija sve mi je dobro, osim death metala i turbo folka.
Da je u Vintagea ili u Močvari Miroslav Ilić, ne bih ni to propustio. Naoružao sam se strpljenjem dok na ulazu čekam red, na šanku gužvu a isprid bine ludnicu, ali skupilo se tek ljudi koliko bi očekivao da sa zvučnika se čuje Otvoreni radio, tek 50-ak znatiželjnika. Za jedan milijunski grad s okolicom, to je baš šteta.
No, tim više mi je veća čast i gušt podržati mlade snage. A i blagoslovljen sam činjenicom da imam prijateljicu kojoj je 2 sata pred početak događaja dovoljna u WhatsAppu jedna upitna riječ “Idemo?” da se dogovorimo i nađemo.
Nastupaju Letargija iz Stubičkih toplica, Peta dimenzija iz Šibenika i Soba 9 iz Zagreba.
Nije baš pravilno vezati bend za 1 grad, ako su članovi iz više gradova, kao što obično jesu, ali računam da je bend iz onog grada u kojem im je garaža u kojoj vježbaju, ili soba.
Prvi se na binu diže trojac zgodnog imena Letargija, što se zna desiti kada predugo ležim u vrućoj vodi, kade, jacuzzija ili toplica. Nisu tu da sviraju smooth jazz, ambijentalnu, meditativni ili bluz letargičnu glazbu, već punokrvni punk rock.
Već prva stvar na prvom albumu im vrišti: Ne želim da budem kaver bend.
Ali od kavera se živi, šta će te vi sad svirat tu nešto svoje, a u pm.?
Naravno da hoće, i to iskreno, brzo i ludo. Odmah pohvala za materinji jezik i najšporkiji Gibson Les Paul koji sam čuo u životu. Nemam dvogled da vidim jeli neka kopija, ali Les Paul se okreće u grobu na ove zvukove. Još nisam čuo ovako grezi zvuk benda s tom gitarom, jer obično se za pank rock svira Telac, Mustang, Jaguar ili ako se baš praviš faca onda Strat, a ako ne, ona Squier wannabe Strat.
Borna Pavalić se krivi ispod mikrofona na gitari, dok stasom i frizurom podsjeća na Dan Auerbacha iz Black Keysa, a glasom na Božu Gabrića iz Šetača, ali s većom konstantom te jačine i hrapavosti.
Volim tročlane bendove, jer si tu ili jesi ili nisi, nema sakrivanja. Bas i bubanj su ritam sekcija kao temelj svega koja mora pratiti bez greške, a gitara i glas su tu da nam ispričaju priču.
Šta se krije iza benda, šta ih nosi, šta i pogoni?
Nažalost, osim ako je 1 man bend u igri, to je nemoguće saznati ovako na prvu, jer se lirika teško može prepoznati, osim možda refren. Ali ako kažem da im je uživo nastup bolji nego snimljeni, onda to puno govori o samom koncertu.
Momux Vox se zove album i snimljen je uživo, u studiju, bez puno mixa, u 4 dana, kako to inače rade bendovi pred veliku karijeru.
Energija je tu , glasnoća, brzina, ali ono što je meni važno je vic u toj igri nota, a oni i to imaju. Vidi se ideja i hrabrost da se ona iznese. Za neke nastupe i neke pisme bi im dobro došao gost na usnoj harmonici, a ja znam čovika od povjerenja. Htjedoh ih pohvalit u prolazu i za to je napokon došla šansa u wc-u, kada smo Borna i ja držali svak svoju muškost u istom trenutku, okrenuti leđima jedno od drugog.
Na prvi mlaz vode u lavandinu poteknuti je trebao i muški razgovor o svirci, ali Borna je izletio iz toaleta, a da ruke oprao nije. Hajde, srećom da ne radi u kužini, a da smo se kasnije sreli samo bih besu dobio od mene. Ovim putem ga pozdravljam i veselim se novom susretu.
Stanka od 10 minuti za naručit pivu, na binu se diže četverac iz Šibenika Peta Dimenzija koji predstavljaju prvi album “Horizonti”.
Četiri uredno ošišana muškarca s 4 instrumenta imaju puniji zvuk nego Letargija iz logičnog razloga jer su tu dvi električne gitare, i Les Paul i Stratocaster.
Prvi plus je što pivaju na materinjem jeziku, pivati na engleskom nije minus, već karton pred isključenje koja jedino maestralna igra benda može nadoknaditi. Stvoren je za plaže i terase Hotela Tamaris, imaju pitke glazbene note i tekstove, podsjećaju me na Daleku Obalu i to onu novu, s Hrepom i Jakšom, a dojam je sličan kao i s Teškim Osjećajima, susjeda im s otoka Murtera. Sviđa mi se drskost u refrenu pjesme ‘Kamasutra’ kada viču: “jebu, jebu nas”, kao i žestina stvari ‘Belfast’.
Da misle ozbiljno pokazuje i ovaj stvar i video:
Zaključak je da su vrlo dobar i perspektivan srednjoškolski bend koji s mnogo truda i rada do svojih 30-ih može nešto ozbiljno napraviti. Kojima su doduše već blizu, ako nisu i prešli, sudeći po izgledu. Citirat ću njih same:
“Ako budem ustrajan i dočekam novi dan, ostvarit ću cilj, za mene napisan.”
Ne znam da li s tom pismom ili nekom drugom su završili koncert ali tako da su zadnje dvi minute pisme se raspištoljili ko u ‘Free Bird’ od Lynyrd Skynyrda i taman tada, pri kraju su doživjeli najveću reakciju publike. I možda je to upravo put, malo više vica, šuga i nepredvidivosti u aranžmanima pisama bi ih puno više digla.
Ali dobro, to je samo moje mišljenje, iz publike.
Stanka za još jednu pivu i slaganje dojmova.
Na binu se diže bend koji izlazi iz imena Soba 9 koji predstavljaju istoimeni prvi album.
Već sam pogled na njih je događaj za oči. Dvije mlade cure pred mikrofonom, treća na klavijaturama, lik u zelenom kimonu s divnom PRS SE Custom 24 gitarom, ako me oči ne varaju. Basista s kariranim gaćama i samo bubnjara sam logično manje vidio, ali sam ga čuo.
Da je ovo neki Talent Show, a ja u žiriju, onaj momenat kada je simpatična Marija za vokalom uzela električnu violinu pod bradu kao Cato iz My Baby ja bih stisnuo zlatni botun da ih odmah gurnem u finale.
Nisam im do sada slušao album koji je izašao prošlu jesen, jer da jesam možda ne bih ni došao, ili bih imao neka očekivanja. Vidit mlade talentirane ljude na bini koji sviraju ono što žele čuti mi razgaljuje srce.
Iako kolega drug Stajčić kaže da ne treba počinjati karijeru s funkom, (već punkom) mišljenja sam da sve veselo i plesno je obavezno i zarazno. Marija luckasta kao Bjork, teatralna kao Josipa Lisac, samo joj krila fale da narastu iza leđa da poleti iznad nas, dok plavokosa kolegica na vokalu razdragano se smije, skače i veseli kao Ane Paška u osnovnoj školi, samo nju nitko neće ljubomorno napasti.
Ali ja jesam ljubomoran, zavidan, jer znam kako je dobar osjećaj biti na bini, pa nema veze jeli isprid 15 ili 500 ljudi. S obzirom na to da su skupa studirali i vježbali u sobi 9, pretpostavljam da imaju wild card za program radio Studenta koji redovno pušta mlade i nove bendove, a nadam se i na druge stanice, koje doduše ne slušam.
Ja bih osnovao radio, ili imao bar 1 dan u tjednu bilo kog radija di bih zabranio glazbu stariju od 3 godine. Znači ako imaš hit album koji je izašao prije 2 godine i 360 dana, sljedeći tjedan ispada iz mogućnosti da zasvira na mom radiju. To bi bilo u inat svim koji seru da više nema dobre glazbe.
Soba 9 može stati uz bok Koi Koima iz Srbije, ako si nađu dobrog menadžera i istrpe sve mladenačke mušice u glavi te nagonu da pošalju kolegu iz benda u neku stvar ako mu smrde noge nakon buđenja u klupskom kamperu.
Jedini je bend koji sam večeras snimao, ali moj video, prvenstveno zvuk im ne čini korist, pa prilažem 1 od 2 službena spota zasad:
Kolega, drug iz benda Tri Popodne je došao poslušati samo njih, po prvi puta.
Bilo bi zgodno da skupa nastupaju na nekom fakultetu ili studentskom centru, pa da na plakatu piše: Soba 9, Tri Popodne. To su već 2 odgovara od 3 pitanja iz pjesme Sobe 9, kako ćemo, kamo i kad?
Ne, ček, ide naslov: kako ćemo, kamo i kud?
Zašto kud, ako se već pita kamo?
Bilo kad, bilo kud, veselim se vidjeti sva 3 benda opet i svud.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
