Trebalo bi biti lako opisati koncerte koju su bili takvi da još dugo neće izaći iz glave. Ali kada to treba pretočiti u riječi onda one gube na snazi pored moćnih slika iz uma, iz mobitela ili videa s fejsa.
Tko nikada nije vidio Nicka na sceni uživo neće mu ovaj tekst puno pomoći, neće ni jedan.
U vremenima rane mladosti kada sam potpuno opčinjen i hipnotiziran utonuo u svijet glazbe buljeći u TV ekran i MTV,iz nekog još nepoznatog me razloga privlačio samo glasni zvuk gitare i bubnja.
Bio mi je previše čudan i u taj se koncept nije uklapao Nick Cave.
Kasnije mi je sjajnim spotovima i duetima zapeo za oko i uho, ali su mu pjesme bile previše emocionalne i teške. Opet nije moj đir.
Projekt Grinderman iz ranih 2000-tih me potpuno izuo iz starki, jer je to bilo ono što sam tražio. No, dok sam ih primijetio već su se raspali. Prohujali su kao oluja koja seli krovove kuća u obližnji grad i više se ne vrati, bar ne pod istim imenom.
Ali njegova energija i emocija ubadaju kao iglom kada se najmanje nadaš, jako i duboko čak i uz najdeblje oklope.
Gledao sam njegov nastup u Beogradu 2017 godine i prosipao s vrha tribina ljubomoru na sve sretnike u prvim redovima kojima se Nick kao pop direktno obraćao, hvatao ih rukama i dizao na binu, jednog po jednog.
Sada tu grešku ponoviti nisam htio te sam kupio kartu za prve redove.
No, na samo jutro koncerta našao sam se ponosno na službenoj listi uzvanika od čijih se pisanih riječi očekuje da vjerno opišu ono što su vidjeli i čuli. Pa je moja kupljena karta kao višak mogla usrećiti nekog drugoga.
Ispred šaltera Arene sektora D sužavao sam oči dok sam u nevjerici čitao sitna slova na karti, a u rukama skupljao bijes gledajući najružniju riječ u mom životu, u tom trenutku: Parter.
Trebalo je da piše ‘Front Stage’, kao na karti koju sam kupio ili da me jednostavno okite Press akreditacijom koja mi na svim normalnim koncertima i festivalima omogućuje da nesmetano hodam gdje god me noge odvedu po Areni.
Imaš li druže Nicke pjesmu koja opisuje taj osjećaj prevare ili iznevjerenih očekivanja?
Zapitao sam se tada.
Imaš!
Ni dvi pive popijene na eks nisu me utješile dok se razdragana gomila stiskala kao srdelice u konzervi ispod bine gledajući u Nickove bijele čarape, dok im se prašina gurana njegovim crnim cipelama u sitnim česticama lijepila za žute zube. Tamo sam trebao biti ja, ovako ga gledam sa drugog kraja grada među ostalim smrtnicima koji su kupili najjeftinije karte.
Iz te nesretne perspektive dolazi ova pjesma:
Idem na šank, kupujem još dvije pive da mi zauzmu obje ruke kojima sam do tada čupao kosu.
Dolazim na ulaz za privilegirane gdje samo puštaju na taj dio tribina koji je pored bine, klimajući glavom se javljam mladim volonterkama koje aparatom očitavaju karte odajući dojam da sam maloprije izašao odatle samo da bih kupio pive.
Gdje prije pola sata nisam mogao ući sa spomenutom Press kartom sada sam bez pola truda tu. Na moj nevidljivi šarm ipak nije pao ćelavi zaštitar na dnu tribina ne puštajući me dalje bez narukvice koju su dobivali samo oni koji su je 99 eura platili.
Hiljadu zašto, ništa zato, dobio sam kao nagradu za trud cijeli niz praznih stolica za birati gdje ću imati prve redove na dohvat pljuvačke.
U toj borbi propustio sam ionako samo 3 pjesme, sve sa posljednjeg im albuma, „Song of Lake“, „Wild God“ i „Frogs“, te snimljena „O Children“.
Došao sam u pravo vrijeme na napokon nešto što i ja znam, „Jubilee Street“, pa nedugo zatim i olujnu „Tupelo“.
Nick čini ono što najbolje zna, u maniri Mojsije upravlja publikom kao valovima, rastvara crnu zemlju i otvara nam puteve nabijene potisnutim emocijama.
Njegovo sivo odijelo s kravatom na točkicama nije još dugo ostalo uredno i upeglano dok se na publiku više nego očekivano puno puta derao Stop! You’re Beautiful! Stop! You’re Beautiful!
Kada bi u nas postojale ovakve gospel mise možda bih se napokon usudio uči u crkvu.
Zvali bi ga zasigurno Sve će Nick Cave.
No, u nas je on već blaženi i dosegnuo je status božanstva.
Netko ide u Međugorje, netko u Vatikan, netko u Fatimu, a mi idemo tamo gdje se ukaže Nick Cave sa Bad Seads apostolima.
Malo koja zvijezda toliko često nam dolazi u susret na ceremoniju blagoslova i čudotvornog ozdravljenja duše, a ni jedna to ne radi bez ograde i reda zaštitara ispred bine.
Opasnost je naravno postojala, ne od publike već od toga da će nas Nick odvesti u komornu atmosferu nekog sprovoda s izborom pjesama nekidan preminulog pokojnika. Ali prebrodio je tu krizu i osim par emotivnih numera na rubu suza kao ‘I need you’, ostalo je bila prava predstava za narod.
Jer budimo realni, kako je Nick raspoložen tu noć, takav će biti i koncert i takav će ti biti i život u tom trenutku.
Sama večer je počela točno kao nogometna utakmica u zakazano vrijeme 19.15 sa dublinskim bendom The Murder Capital koji su me iznenadili sa svojim žestokim, čak i stonerskim zvukom.
Iz onog dijela nesretnog partera nisam ih dobro snimio pogledom, a i zvuk je mogao biti puno čistiji. No, i to je puno bolje nego predgrupa Stingu i Rammsteinu ove godine.
Ja sam se doduše ponadao da će zasvirati Doorsi u 18.30, kako je i pisalo na događaju, kao možda neki cover bend, ali to je samo značilo da tada otvaraju vrata.
Devet minuta nakon 23 sata uz note pjesme „White Elephant“
Nick je predstavio ponaosob članove benda i slavodobitno se odčekirao s bine u još jednom momentu lažnih očekivanja da ga publika neće vratiti na bis.
Možda je samo stigao popraviti odijelo prije nego se vratio da odsvira još tri pjesme ‘Papa Won’t Leave You, Henry ‘, ‘The Weeping Song’ te sam na klaviru, ‘Into my arms’.
23.30 sudac svira kraj nakon točno tri sata gotovo neponovljive seanse.
Za neke je to vjerojatno bilo iskustvo života, za neke samo njegov najbolji koncert ikada, za mene još jedna potvrda o kakvom kralju i živućem glazbenom Bogu se radi, bez obzira što još nisam veliki fan njegove glazbe.
Nije pozvao ljude na binu kao nekad, kao skoro svaki put Mortovci, pa nemam za što biti opet ljubomoran.
Čuvaj zdravlje, ne skidaj plašt, čekamo ukazanje i dogodine.
foto album:
*sve fotografije: Davor Bobanac/MLP-U
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
