Dva dana prije svirao je u Ljubljani, u stanu u kojem se inače održavaju mali koncerti (na tom koncertu bila mi je kćer koja tamo studira, stan je točno preko puta njenog faksa i bila je oduševljena), a u Splitu u jednoj od najljepših glazbenih dvorana u ovom dijelu Europe (dan poslije u Močvari u Zagrebu).
ZB: Jedno od prvih pitanja bilo je kako je danas biti glazbenik?
ME: Pa, prava noćna mora, naravno šalim se. Dostupnost glazbe preko streaming servisa učinila je da imam fanove od Egipta, Turske i diljem svijeta koji ranije nikad ne bi ni čuli za mene. I to je zaista izvrsna stvar. Druga stvar je AI. Predviđam da će ljudi ubrzo početi cijeniti male nesavršenosti u glazbi i umjetnosti, jer upravo tu leži čovječnost. Volim gledati videa Marie Calas na Youtebeu, ljudi kažu da nije bila savršena pjevačica, ali ti trenuci kad joj pukne glas tjeraju mi suze na oči. Kod AI- ja toga nema.
ZB: Prije dvije godine bio si na turneji s ‘Drinking Songs’ albumom. Mislim da je to bio prvi tvoj album kojeg sam slušao u cijelosti.
ME: Da bila je to dvadeseta godišnjica od izlaska ploče. To je većini ljudi prvi moj album kojeg su slušali.
ZB: Prije solo projekta svirao si i snimao elektronsku glazbu pod imenom Third Eye Foundation.
Kako si prešao na ovo što si mi ranije u razgovoru nazvao Sad folk glazbom (tužni folk)?
ME: Isto su me pitali nekidan u Ljubljani. Obično ljudi krenu obrnutim smjerom. Prvo sviraju nešto akustično, a onda ubacuju elektroniku. Počeo sam s elektronskom glazbom, jer nisam znao svirati ni jedan instrument. Zapravo, pomalo sam svirao gitaru s bendom Movietone (izvrstan bristolski bend s prijelaza stoljeća, op.a.), a pokušao i bubnjeve s Flying Saucer Attack (drugi izvrstan bend iz istog perioda), ali nije mi baš dobro išlo.
U to vrijeme slušao sam dosta Throbbing Gristle, Psychic TV, taj industrial zvuk. Oni su radili glazbu sa svim na što bi našli, raznim predmetima, a ja sam u to vrijeme bio siromašan, nisam imao za instrumente, imao sam tek električnu gitaru. Mijenjao sam bicikl za tu gitaru.
Nekako sam skucao love i za pojačalo.
U to vrijeme se pojavila jungle glazba koja me fascinirala, kao i ambijentalni tehno. Pa sam pokušavao snimati takvu glazbu. Snimio sam i jedan projekt koji je bio inspiriran Beckom, on mi je zvučao baš lijepo i jednostavno. Volio sam i My Bloody Valentine.
Onda sam počeo pisati neke tekstove, nabavio sam i ritam mašinu, gitaru sam već imao i posudio četverokanalni Tascam kasetofon i sve snimao jako glasno tako da sam oštetio i sluh.
Snimke sam dao ljudima u izdavačkoj kući Domino koji su se zainteresirali, a jedan album sam izdao i na svojoj maloj nezavisnoj kući, jer u to vrijeme je to bilo popularno.
Mogao si isprintati tisuću singlica i prodati ih prilično jednostavno na nastupima. Tako sam došao do nešto novaca i kupio jedan ne baš dobar sampler i tako je krenulo.
Onda mi je dosadilo programirati ritmove, nisam imao kompjuter, u to vrijeme izašao je album ‘Ghost’ (treći Third Eye Foundation iz 1997.), nakon toga ‘You Guys Kill Me’ i ‘Little Lost Soul’ (sva tri za Domino) i tad mi je sve dosadilo.
Rekao sam sam sebi da to više ne želim raditi. Taman sam se preselio u Francusku, s tadašnjom curom dobio dijete, a mog prijatelja Turka protjerali su iz Britanije, a imao je sa sobom klasičnu gitaru s kojom nije imao gdje pa mi ju je poklonio. Takao sam se našao u Francuskoj, bez susjeda, s klasičnom gitarom.
Isprobavao sam različite pjevače, a onda shvatio da bih i sam mogao pokušati i to je zvučalo dobro.
Kad sam bio klinac u Bristolu radio sam u prodavaonici ploča i tamo je bilo svega, od Tima Buckleyja, jazza, puno jazza kojeg sam tad mrzio, a bio sam goth, slušao Joy Division, bendove s Factoryja, tek sam kasnije naučio cijeniti jazz. Od Milesa Davisa, Coltranea, Archiea Sheppa, a vjerojatno mi je najdraži saksofonist Albert Ayler.
No, da se vratimo, bio sam u Francuskoj s gitarom i loop strojem, prvim koji je izašao i koristio ga pri komponiranju. I tad sam potpisao za francuskog izdavača Ici, d’ailleurs. U Francuskoj ti, za razliku od Britanije, daju budžet za snimanje, i to jako dobar, a kasnije ti uzmu pola od prihoda. Ali imaš budžet za snimanje i možeš ga dobro iskoristiti. Usput, imao sam problem kao mladi muškarac (većina nas ima taj problem u mladosti), nisam se mogao, ni znao izraziti, ono što osjećam, nisam se znao otvoriti, pa sam se skrivao iza zidova koje sam sam gradio bukom, programiranim ritmovima i na taj način izražavao svoj bijes prema društvu koje je bilo nepravedno.
Već odrana nisam volio kapitalizam, a bio sam i zlostavljan u djetinjstvu, sve to sam procesuirao kroz glasnu glazbu. A onda sam našao svoj glas kroz akustičnu, klasičnu gitaru i pjevanje,i više se nisam skrivao.
Bio sam ogoljen. Tek su me loopovi malo skrivali od svijeta.
ZB: Da, kad sam te slušao u Zagrebu shvatio sam tek koliko to impresivno i osjećajno zvuči. Jer nemaš isti osjećaj kad te pjesme slušaš na pločama i uživo. Izvođača samog i ogoljenog na pozornici. Kreneš sam s glasom i gitarom, a onda dodaješ slojeve loopovima i dobiješ zbor umirućih i beznadnih glasova i orkestar gitara kao u pjesmi ‘Kursk’.
ME: Da, na pozornici možeš se igrati s glasnoćom, to na ploči ne možeš, snimljena je tako kako je snimljena. Tu sam malo pogriješio na ‘Failing’ i ‘Howling Songs’ koji su dinamično snimljeni i nisam koristio kompresiju zvuka. Jer kompresija mijenja kako snimka zvuči, ali zato moraš odvrnuti glasnoću da bi sve čuo. A u koncertnoj dvorani, posebno ovakvoj u kojoj danas nastupam, imaš cijeli dinamički raspon na raspolaganju, započneš tiho, a onda gradiš i pojačavaš zvuk do vrhunca. To će se večeras posebno vidjeti u izvedbu ‘Kurska’.
Tako sam počeo, a u to vrijeme svi su imali loopove. I moj najbolji prijatelj i suradnik Chris Cole i svi ostali. I onda sam se počeo brinuti kamo će sve to otići, ali ljudi su se relativno brzo zasitili. ‘The Mess We Made’ bio je prijelazna ploča između elektronike Third Eye Foundation i kasnijih „sad“ folk radova. Tu sam još koristio sampleove, samplirao i svoj glas, pa je album imao malo neujednačen zvuk i tad mi se nije sviđao, ali sad ga baš volim.
ZB: Odakle ti inspiracija za tekstove? Tužne, depresivne, melankolične…
ME: Pa to mi je vrsta psihoterapije. Način da izrazim svoju tugu svijetu ili da pasivno agresivno kažem ljudima da mislim na njih. Ili npr ‘Kursk’ sa svoja četiri stiha među kojima je i onaj We won’t see light again, s tim sam i danas jako zadovoljan kako sam uhvatio tu stravu.
Prva pjesma koju sam napisao bila je ‘Sinking Ship Song’, dio sam napisao kad mi je bilo 17 ili 18 godina. Jednog jutra sam se probudio i u glavi čuo smijeh mornara i pala mi je na pamet i melodija koju su ti mornari pjevali i tako sam smislio cijeli koncept albuma ‘Drinking Songs’.
ZB: Jesu li te inspirirale sea shanties (pjesme mornara i pomoraca)?
ME: Ne skroz. Tu definitivno jesu jer cijeli svijet te pjesme je brod i ljudi na njemu. No, ostatak pjesama baš i nisu. Zamislio sam bar pun ljudi, ali umjesto da pjevaju o normalnim i običnim stvarima, ovi su pjevali o tuzi i prolaznosti života. Ispočetka te su pjesme trebali biti vesele, no kako je proces snimanja odmicao pjesme su postajale tužnije i sporije. U to vrijeme još sam bio dužan Dominu novce za ‘The Mess We Made’, pa sam nekako htio da ovaj album uspije, a onda mi se posrećio algoritam na Youtubeu pa je ‘Drinking Songs’, kad je izašao, postao jako popularan i Youtube algoritam ga je nudio ljudima. A ja ga čak nisam ni uplodirao, nego neki tip, možda čak i iz Srbije,. Ja sam za to saznao preko sina koji mi je poslao mail dok sam bio u Solunu jedne prekrasne večeri, bilo mu je 14 godina tad, a u mailu je pisalo: ‘Čestitam tata, ‘Drinking Songs‘ ima milijun pregleda na Youtubeu. Bilo mi je to kao da me netko prolio hladnim vodom. Nisam ni znao da mi sin sluša glazbu koju stvaram, zna on čime se bavim, ali nisam mislio da ga ta glazba u tim godinama zanima. Kasnije je došlo do četiri milijuna pregleda i to mi je bila satisfakcija i potvrda da ono što radim rezonira s ljudima.
ZB: Ono što ti radiš je prilično jedinstveno na današnjoj glazbenoj sceni, to ti mogu reći i kao fan. Tužna folk glazba s utjecajima istočno slavenske, balkanske, židovske, španjolske, francuske… nije baš uobičajena.
ME: Da, i fado i još puno toga. Kako nemam klasično glazbeno obrazovanje onda ne slušam glazbu pitajući se koji je ovo tonalitet i kako nešto iskopirati. Jednostavno osjetim vajb i pokušavam ga dobiti u svojoj glazbi. Osjećam se pripadnikom tisućljetne tradicije putujućih trubadura koji pjevaju o onom što doživljavaju, o tužnim stvarima, nesretnim ljubavima, ali i radostima života i kako je kralj seronja i znamo da ima idiotskog sina i o politici, ali to ne smiješ otvoreno reći pa skrivaš u tekstu. To je predivna tradicija i drago mi je da je nastavljam.
Na žalost, većina glazbe kroz povijest nije zabilježena i snimljena, tako da danas ne znamo kako su zapravo zvučale starogrčke pjesme. A volim Grčku i Grci mene. Kao i Turci. Imam sljedbu po cijelom svijetu.
ZB: Možda jer se svojom glazbom obraćaš velikom broju nacija, kao što rekoh ima tu dosta utjecaja i balkanske, slavenske glazbe…
ME: Da, posebno ruske. Ne znam jesam li to spominjao prije, ali kao dijete imao sam dosta dodira s pravoslavljem, majka je bila religiozna i često odlazila u rusku pravoslavnu crkvu koja je bila u mom susjedstvu u Bristolu. Tu su se okupljali ljudi iz Rusije, ali i s Balkana, bivše Jugoslavije, ali i Poljske, Bjelorusije, nekadašnje ruske izbjeglice koji su pobjegli pred komunizmom, ratom i bili su uglavnom starci i pjevali su, to ih je spajalo s rodnim krajem, i to su bile stotine glasova u zboru koji su pjevali tugu, pravu i stvarnu tugu.
I ja bih mislio, kvragu, ova glazba me tjera na plač i pitao bih se zašto?
Zašto me baš ta glazba tjera na plač?
Kojim mehanizmom?
Ne razumijem o čemu pjevaju, ali slušajući ih postajem tužan. Još uvijek je u potpunosti ne shvaćam. Znam kako stvarati tužnu glazbu, ali još uvijek ne znam zašto osjećamo tu tugu kad slušamo određenu vrstu glazbe. Zbog te glazbe iz djetinjstva poželio sam i sam stvarati glazbu.
ZB: Kako si počeo svirati saksofon?
2017. si nastupao samo s gitarom?
ME: Počelo je 2019. Bio sam na turneji od Rusije, Ukrajine, Poljske, Njemačke, Austrije, Švicarske, Italije, 29 koncerata, skoro svaki dan u drugom gradu. S tim agentom nikad nisam više surađivao, jer to je bilo skoro nemoguće, potpuno iscrpljujuće. Došao sam kući tri dana prije Božića i rekao sebi je,r sam bio mrtav iscrpljen, kako godinu dana ne želim raditi ništa. A onda je došao Covid. I pomislio sam kako je to super.
Živio sam sam, po cijele dane gledao videa na Youtubeu, I tako cijelu 2020. nisam radio ništa, ali nisam osjećao krivnju. Krajem godine mi je to ipak dosadilo i odlučio sam se na nešto novo. Radio sam nešto sa gudačima u to vrijeme, pa me fasciniralo kako note na čelu traju dugo i ta izražajnost instrumenta bila je posebna, ne kao na klasičnoj gitari gdje odsvirana nota traje kratko.
I pokušao sam naći neki čelo u blizini. Međutim nije ga bilo lako naći pa sam odlučio potražiti bilo koji instrument i prvi na koji sam naišao bio je klarinet. Druga stvar je da sam 2019., preko jednog od šefova izdavačke kuće, otkrio opet Milesa Davisa i oduševio se. Pa sam tako slušao puno jazza, sve od Davisa pa Coltranea, a onda i od drugih. I to mi je otvorilo toliko mnogo lijepih sjećanja na dućan ploča, sjećanja na glazbu koja kao mladi gotičar od 17 godina nisam razumio.
Slušao sam goth albume i mrzio jazz, ali nisam shvaćao kako mi je zapravo ušao u mozak, osvojio zakutke. Sjetio sam se ‘Ole!’, Coltraneovog albuma koji je gazda puštao u tom bezveznom dućanu u kojeg nitko nikad nije zalazio jer je gazda bio čudak, a zapravo je bio duša od čovjeka. Bio mi je otac više od pravog oca, puno sam od njega naučio.
I kad su me ta sjećanja zabljesnula upitao sam se kako sam od onog sedamnaestogodišnjaka, koji nema pojma što će biti u životu došao do toga da živim u Francuskoj, imam troje djece, putujem svijetom i sviram ljudima koji vole mene i moju glazbu i to mi je pokazalo puno različitih mogućnosti.
Pa sam kupio klarinet i pokušao svirati. Kako nikad nisam svirao puhačke instrumente, prvi je izazov bio uopće odsvirati notu na klarinetu. Ali klarinet me nije zadovoljio. Onda mi je na pamet pao saksofon, koji mi se činio puno ekspresivniji. Ali tu je bio problem. Klarinet je koštao 100 eura, a najjeftiniji saksofon, pristojni novi Yamahin, koštao je 1350. Bilo mi je teško opravdati sebi samom toliko novca za instrument kojeg nikad u životu nisam niti dotakao.
Ali jednom se živi, kupio sam ga. I nisam požalio. Zaljubio sam se u potpunosti u instrument i počeo učiti svirati. Naravno, trebalo je vremena, a i susjedi su mi bili fantastični i nikad se nisu žalili na buku koju sam stvarao. Prije toga nisam se baš družio s njima, čak sam ih i izbjegavao, ali kad počneš svirati saksofon onda više nemaš opciju skrivanja.
I tad sam shvatio koliko dobre susjede imam. I tako bih im zahvalio. Kupio bih im ponekad bocu dobrog vina, zahvalio na strpljenju i tako sam naučio svirati saksofon.
Tad sam počeo misliti da sam glazbeni genij pa sam kupio i flautu. Ali iz nje nisam baš uspio dobiti glazbu. A baš mi je žao što mi nije išlo. Jer volim zvuk flaute. A i lakša je od saksofona, što bi imalo terapijski učinak na bolna mi leđa.
I tako vučem saksofon zadnjih šest godina i nadam se da se ljudima sviđa.
ZB: Ima li novog albuma na vidiku?
ME: Upravo tri dana prije turneje smo završili snimanje. I jako sam zadovoljan. Trebao bi izaći do kraja godine.
ZB: Što od glazbe slušaš u zadnje vrijeme?
ME: Pa dosta crnačke glazbe.
Sve što mi padne pod ruku, soul, jazz, R&B, sve.
Tu prekinemo intervju i poslije koncerta nađemo se na pivu u Tika preko puta Kantuna Paulina. I drmnemo dva Zlatna Mede, puno bolja od lošeg Tuborga kojeg smo pili za vrijeme intervjua. I saznamo da volimo i iste filmove, dosta slične glazbe. Najdraži film mu je ‘2001. Odiseja u svemiru’, a pričamo i o Tarkovskom, Kubricku, Philipu K. Dicku i filmovima snimljenim po njegovim književnim djelima, SFu, politici i svemu.
Matt je, osim što je izuzetan glazbenik, pjevač i kompozitor, i vrhunsko ljudsko biće. Empatičan, načitan, entuzijastičan, druželjubiv.
Na kraju smo bili pozvani u Nancy, gdje sada živi.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
