Svako razdoblje, svaka era, svaka djelatnost, svaki kvart, grad… , ima nekoga tko ispred imena zaslužuje epitet enfant terrible.
U vrijeme krajem šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u rock miljeu konkurencija za taj “prestižni” epitet bila je ogromna. No, Keith Moon je s ponosom odnio primat. I to je dokazivao ne svaki dan, već iz sekunde u sekundu.
Njegova je priča prepuna životnih drama, za koje je dakako on sam zaslužan, jer je od ranih dana gurao granice mogućega preko praga na kojem su mogle puknuti, od destrukcije bubnjeva na pozornici, demoliranja hotelskih soba, neumjerenog opijanja, drogiranja, … .
Ne postoji nijedno polje autodestrukcije na kojem nije rušio rekorde.
A počeo je…
Hiperaktivnost mu je usađena rođenjem i pratila ga je cijelog života. Škola mu, očekivano, nije išla jer je problem hiperaktivnosti bio vidno izražen. Najsažetiji status njegova školovanja možda se nalazi u par notica iz školskih dnevnika: “Zaostao umjetnički. Idiot u svim ostalim pogledima.” Ili pak kad je o muzici bila riječ: “Ima veliku sposobnost, ali s izrazitom sklonošću razmetanju.”
Već u toj ranoj dobi je zavolio muziku, ali je bio prelijen da nauči ikakav instrument, a bubnjevi su mu se učinili najmanjim naporom i najboljim izlazom. I prionuo je “poslu”. Kao rani tinejdžer, preko dana je radio, da bi u večernjim satima vježbao, pa čak i uzimao satove sviranja bubnjeva. Učitelj mu je bio bubnjar tada popularnog Screaming Lord Sutch, Carlo Little.
Keith Moon Drum Solo 1974
Veoma brzo počinje s gostovanjima u lokalnim bendovima. Jednom prilikom je bio na koncertu tada skoro anonimne grupe, The Who. Bend je nastupao sa studijskim bubnjarom jer ih je originalni bubnjar Doug Sandom upravo napustio. Po završenom koncertu pristupio je pozornici i jednostavno rekao da on može odsvirati daleko bolje od studijskog bubnjara. Za par dana su ga pozvali da dokaže tvrdnju. Pritom je polomio nešto bubnjarskog inventara i bez ikakvog odgovora vratio se u stan.
I nakon još par dana zvoni telefon i glas pita može li u ponedjeljak na svirku. Moon odgovara da radi, ali da će pokušati, na što mu glas u slušalici odgovara: ako će svirati s njima, neka napusti posao.
I tako je i bilo – pokupili su ga s kombijem i Moon je krenuo.
Kako nikada nije postao formalni član grupe, na pitanja novinara o statusu uvijek je odgovarao u stilu: “Posljednjih petnaestak godina popunjavam mjesto!”
Keith se nije micao od grupe, što se tiče glazbene strane. No, glumio je u filmovima, gostovao na mnogim događanjima, a svojim je ekstremnim ponašanjem zgražao zajednicu.
No, “najjača” strana van muzike bila mu je autodestrukcija, što ga je u konačnici i dovelo do ultimativnog izleta u jednom smjeru.
Svijet su obilazile snimke njegovih kolapsa na sceni, ne jednom, kad bi se jednostavno srušio za bubnjevima, prekrcan drogom i alkoholom. Iz tog konteksta egzistira jedna istinita priča: kad je bend bio na američkoj turneji, Moon se usred koncerta onesvijestio, ali za razliku od prijašnjih kolapsa, kad bi se vratio nakon nekih pola sata, ponovo se onesvijestio.
Na to je Pete Townshend, pokušavajući spasiti koncert, pozvao publiku: ako ima itko tko može sjesti za bubnjeve. I javio se Scott Halpin, obožavatelj grupe i bubnjar amater, i pošteno odsvirao koncert do kraja.
Keith Moon bio je veliki zaljubljenik u pjevanje i sljedbenik grupe Beach Boys. Ne jednom je izjavio da bi odmah napustio matičnu grupu kad bi ga Beach Boys pozvali.
Ni filmovi mu nisu bili strani, odigrao je nekoliko zapaženih, dakako luckastih uloga, uključujući i u ekranizaciji opere “Tommy”.
Najpoznatiji su bili njegovi tulumi. Pogotovo kad bi bend bio u nekoj hibernaciji, organizirao bi beskonačne višednevne pijanke u kojima se između nesvjesti opijao i ponovo vraćao u nesvijest.
Taj ga je život odveo u situaciju u kojoj je bio onesposobljen svirati kad je bend ušao u studio da bi snimio album “Who’s Next”. Nakon nekoliko pjesama i bezbroj pokušaja, bend je odlučio unajmiti studijskog bubnjara, jer je Moon bio totalno nesposoban.
Nedugo nakon izlaska albuma, dakako nakon još jedne duge pijanke, Moon umire od predoziranja, trovanja i čega sve ne…
Bio je to veliki, ali očekivani gubitak glazbene zajednice. Odlazak jednog od najvećih bubnjara zlatne rock ere nekako se poklopio i sa samim zalaskom te iste.
R.I.P.!
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
