Završio je treći i posljednji dan SHIP Festivala.
Ako je vatromet bio, vidio ga nisam, ali jesam ono što je važnije i tu sam da vam to ispričam.
Vrime je ovaj put za promjenu bilo hladno, jer je noć prije bilo samo prohladno.
Zakasnio sam na prvi bend ispod tribina tvrđave, Poljski Cišnienie i baš mi je žao, jer sam čuo da su stvarno originalni i efektni. Ali zašto takvi bendovi sviraju ili prvi ili zadnji to je pitanje na koji bih želio znati odgovor.
Možda ja samo volim one prve i zadnje.
Ipak nisam propustio prvi bend na velikoj bini tvrđave Sveti Mihovil, Je Veux, solo projekt naše glazbene dive Željke Veverec koju poznamo iz benda Mangoove.
Pjevala je stvari sa svog prvog i nagrađivanog albuma “I Glow”, koji je za razliku od Mangroove albuma cijeli na engleskom. Za primijetiti razliku između oba benda trebalo bi mi biti njihov veliki fan, što ipak nisam, čisto radi ukusa glazbe koji preferiram. No, svakako cijenim novu energiju i emociju koja Željka i njen dragi Toni Starešinić unose u sve što rade i s pravom su davno prerasli našu scenu. Kao nekada Josipa Lisac i Karlo Metikoš, sigurno ne kao John i Yoko.
Dole je naš bend čudna imena kojeg sam ranije stvarno i poslušao Ischariotzcky. Možda ne bi da mi netko tko ih voli nije ukazao na njih i sad evo već danima se pokušavam sitit ko je to i ja ne znam.
Hej, jesi tu? Svira tvoj bend. Ko su ti? Nikad čula.
Dobro, sad ako se ja ne mogu sitit ni jednog fana ne znači da ih nemaju. Ali osim problema sa strujom koja im je otkazivala na bini tu je problem mog ukusa i što onda nisam svoj. Super bend, nekom drugom. Možda vama? Što se niste javili onda?
Vračam se gore pogledat dobrog i starog JR Augusta koji bez brade ili bradice izgleda kao da je sin samoga sebe. Dobro, nije on ni toliko star, mlađi je od mene. Ja kako sam ušao u 44 već sebe počinjem zvat Djed Mrazom, darivam besplatno svojom mudrošću.
JR je dobar umjetnik, lipo svira klavir i pjeva na jeziku koji mi ovdi koristimo samo za turiste, ali s obzirom da je to svjetska glazba onda je i na svjetskom jeziku.
Imali smo ga prigode popratiti u našem malom Circusu i upravo u Šibeniku prije dvije godine.
Bend od 8 plaćenika ga prati u koraku vjerno kao pas, uz nogu, na uzici.
E sad, možda bi ta uzica trebala biti malo dužeg dometa. Možda bi se njegov najbolji prijatelj trebao malo istaknuti, pokazati nekoj kuji, ponjušiti konkurenciju, zapišati joj teritorij. Gitara u bendu gotovo da se nije čula. U biti kada bih napregnuo uši čuo bih je savršeno u skladu i ritmu samog orkestra, sve po šabloni, kao da su familija. A zna se da u familiji možeš biti sve osim sebe, pravoga sebe. Dobro bi došao neki upad, neki hrabri solo, nešto malo za uljepšat aranžman. Isto i kontrabas, isto i klavijature, kao i 3 pjevačice iza u tami. Jedino se saksofonista izborio za malo slobode pa je tu i tamo izašao iz kućice. Sve je to u službi umjetnosti, znam. Ali ako je umjetnost sama sebi forma i okov od 4 akorda, bez “bridgea” prelaza, onda postaje dosadna.
Jer ovim putem će završiti kao Rollin Humesi.
Tako da, JR August i ekipa su odradili vrlo dobar posao, vjerojatno bez greške, ali ne bi ih htio slušati opet.
Hvala na pitanju.
Dole počinje tročlani bend The Flabbies iz Istanbula.
Slušam jednu stvar, ne sviđa mi se, idem do auta s frendom u toplo. On je doša iz sunčane Škotske u kratkim hlačama na ovu zimu, a ja imam litru Cuba Libre za zagrijati se.
Sa zadnjim tonom dole počinje buka gore. Freakin Disco sam gledao u 2 i po ujutro na Bearstone Festivalu pa sam imao visoka očekivanja.
Dva lika na elektronici, između njih sudac za bubnjevima.
Ovaj livi je dobar s klavijaturom i botunima, ovi desno je ko vezist u vojsci, nadao se donijeti pobjedu u ratu, ali samo radi na centrali, prespaja pozive.
Bilo bi fora viditi isprid njih neku žensku u stilu Mille Jovovich iz Petog elementa samo da pleše i ponekad uzdahne u mikrofon. Napravili su dobar party, ekipa je plesala, a bogami i ja, s rukama u džepovima, što je nova disciplina, na donjem dijelu termometra.
Stalno sam očekivao neku pomoć sa strane ili sredine, ne za sebe, već za bend, jer prošli put su imali gitaristu, debeljuškastog lika na Les Paulu i nešto efekata i mašina, ali sad ga nemaju. Da li nije mogao stat u auto, jeli bolestan, jeli dobio otkaz, pobjegao ili još slavi pobjedu Hajduka to nikada nećemo saznati, ali da mi je nedostajao, jeste.
Jer kada je takav elektro rock party, ta gitara daje malo na većoj vjerodostojnosti benda. Manjak samo još jednog člana (bubnjara) degradirao bi ih 5 stepenica niže, i poslao ravno u Tunel. Tamo skupa sa ostalim informatičarima glazbe koji se ne moraju uštimavati.
Jel se i DJ uštimava ka gitarista?
Jurimo dole u Azimut, čeka nas Po’ Metra Crijeva.
Mislim da mi je imenjak Viduka ukazao na njih nedavno. Prvo pitanje iznad glave je bilo na kakvo ili čije crijevo misle.
Koncerti su im na duže momente crna misa opsjednutog istarskog narodnog pjevača koji na prelazu dana iz subotu u nedjelju gorljivo zajauče dok bend svira crni i mrtvi metal.
Momci su u strašljivim maskama, imaju čak i crnu animir damu koja s kosom iznad glave glumi smrt. Ne kos pticu, nego ono za ručno kosit sijeno ili kidat glave.
Drugo pitanje je bilo kako bi bilo napravit neku dalmatinsku klapu koja svira i pjeva metal?
Čekaj, pa imamo to, zove se Metal Klapa.
Treće pitanje je kako bi bilo suprotstaviti ih negdi na bini, terenu, livadi ili bojnom polju.
Borba metal bendova, to bi bila baza.
Sve u svemu počašćeni smo s pravom istarskom metal feštom, što nam je i obećano u startu.
Da li bih ih pogledao opet?
Može!
Zadnji bend je bio makedonski Funk Shui kojeg sam imao prigode poslušati u Kragujevcu na Arsenal Festu usred pandemije 2021.
Ako se ne varam tada su bili trojac s testosteronima. A sada su jednoga od sebe zaminili s mladom damom koja svira za dvoje, i bubnjeve i bas. A i lipa je za vidit, nećemo se lagat, može šta i pogriješiti, ne bi ni primijetili.
Udaraju funkerski punk, kao da su izmislili taj pravac, jer ranije to nisam čuo. Možda kao najbolja verzija Red Hot Chili Peppersa iz ranijih godina, samo brža i bučnija.
Nešto čak i pjevaju, i to na makedonskom, ne forsirajući taj sve prisutan Engleski.
Nisu baš raspištoljili ekipu, ali nisu nas ostavili ni ravnodušne.
Pogledati opet?
Naravno!
Nisam mislio da ću izdržati do kraja sva 3 dana festivala, ali evo jesam, uz ipak dovoljan broj opravdanih sati izostanaka, većinom iz Tunela.
Upoznao sam neke sjajne bendove za koje se nadam da će moj osvrt isprintat i uokvirenog držat na zidu garaže za probe. Jer love od svoje muzike teško da će vidjeti, ali ako budu uporni zarađivat će dovoljno za opremu i održavanje kombija, jer sve više od toga bi ih pokvarilo i posvađalo.
Posjetit festival i dogodine?
Obavezno!
foto album:
*sve fotografije – Jelena Rogošić / MLP-U
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
