Arsenal Fest 11
Kragujevac
24. Lipnja – 2021.

prvi dan!

Kako kaže jedan duhoviti festivalski plakat: “U najtoplijih 3 dana u godini dešava se festival koji ne smijete propustiti”.

Kad sam prije par tjedana pročitao line up sačinjen od Partibrejkersa, Bajage, Riblje Čorbe, Obojenog programa, Brkova, Repetitora, Dub FX, Dubioze kolektiv i još dosta njih koje znam i ne znam, ništa me nije moglo zadržati u mistu di jesam.

Kasnije to moje “ništa” je dobrano testirano, prvo jer mi je sezona počela ranije, a u prošlih 19 godina nikad u sezoni se nisam maka dalje od trokuta Šibenik-Makarska-Sinj, točnije pravac Split-Rogoznica-Split. A sada gren za Kragujevac o kojem u životu ništa ne znam sem da su proizvodili Crvenu Zastavu, pištolje i auta koji su mnoge došle glave. Postoji priča da su radnici Zastave pred odlazak u mirovinu umisto zlatnog sata dobivali crni CZ99 pištolj kojeg su sami radili s jednim metkom u cijevi. (Dobro, to sam sad izmislio 🙂 )

Druga prepreka je novo nenormalno, iako se sve države Europe otvaraju jer moraju živit od turizma, samo Srbija zahtjeva PCR test za Hrvate kao da je vrhunac pandemije usred zime. Davati 400 kuna za test mi nije padalo napamet, pa sam nonšalantno krenuo izvaditi svoju covid putovnicu, jer ionako prava putovnica mi istekla prije više od godinu dana. Nisam cijepljen, ali jesam preživio ovu kugu i neće biti problema.
Naravno da hoće, nakon 9 odbijenih online zahtjeva i 19 pokušaja da nekog kontaktiram, nakon 8 copy/paste odgovora o uvjetima dobivanja kovid putovnice napokon mi se netko od krvi i mesa udostojio javiti na mejl i objasniti da to što sam prebolio teži oblik covida njima ništa ne znači ako nisam proveo pcr test. A taj test se radi samo ako je brzi test negativan, a ja sam bio pozitivan i uza sve klasične simptome brzo su me potirali i zaključali doma. Po toj nekoj logici nije nas bilo tada po 4000 zaraženih dnevno, već samo desetak, jer ovo ostalo se ne računa.
Hvala stožeru!

Spasila je stvar moja doktorica koja mi je izdala potvrdu da sam to preležao i sad to nosim sa sobom ko sveto pismo. Putovanje avionom sam prekrižio, jer tamo u startu traže pcr potvrdu pa sam letio “Lastom”, starim drugarima s busom. Na granici sam valjda jedini Hrvat bio bez pcr potvrde, ali sam se pravio lud, istrpio par uvreda i pustilo me.

10 i po sati Lastom je bio izlet u Trst naspram 2 sata putovanja od Beograda do Kragujevca sa busom koji je klimu vidio samo na prospektu dodatne opreme 90 i neke kada je proizveden. Kazaljka je pokazivala unutra negdje oko 41 stupanj, tako da smo u tom trenu svi imali uvjete za karantenu ili bolnicu. Sve sam se nekako veselio izać iz busa na zrak, a vanka 50 stupnjeva na suncu, došlo mi da zapalim vatru da se pored nje rashladim. Slobodnog taxija nigdje, a i kad je rozi Citroen Picasso došao naravno da mu klima ne valja. Uglavnom to mi je dodatno pojačalo dojam povratka u vrijeme glazbe koju sam i došao slušat, osamdesete.

Arsenal fest koji već tradicionalno godinama se dešava ima cjelodnevni program s radionicama i filmovima koje sam naravno propustio da bih spreman dočekao 21 sat i Partibrejkerse. Na ulazu gužva, ništa strašno, ali pored ulaza red odavde do Požarevca. Ako ne znaš di je to, onda nas je dvoje, ali ne znači da lažem jer kraj reda se nije vidio.
Šta čekaju, kupit kartu?
Ne, s kartom se ne može ući ako ne postoji potvrda o cijepljenju ili testu ne starijem od 48 sati. Stiglo je novo nenormalno, a ja buntovan ko da mi je 15 nemam veze sa tim. Gledam okolo gdje da kao u dobrim starim vremenima preskočim zid, nađem rupu u ogradi ili iskopam tunel. Vjerujem da bi mi to kraće trajalo od toga da dočekam red. Ali hajde, imam tu potvrdu koju imam, pa da pokušam proći kao preko granice. Prvi momak na ulazu mi je pokidao dio karte dok je mlada cura obučena u kutu medicinske sestre da pojača dojam ko da ulazimo u bolnicu uzela čitati što sam joj dao. Gledala je u to potpuno zbunjena kao u diplomski rad općinskog vijećnika HDZa, ( 🙂 opp. editor!), ne znam jeli radi latinice, ijekavice ili sitnih slova. Znao sam ja da treba antigenski test uz tu potvrdu, ali opet sam se pravio lud, ono što mi najbolje ide.

Nakon pola minute je odustala i samo me pustila, uštedio sam si 2 sata, sačuvao nosnice i odgodio novo sučeljavanje za drugu noć. Ipak pohvale festivalu koji ne samo da besplatno vrši taj test već od jutra vrši testiranje na više lokacija u gradu, tako da je sam red i gužva nije njihova krivica. Definitivno ne bih htio biti na mjestu medicinskog osoblja tamo. Festival je u krugu bivše tvornice s ukupno 3 stejđa. Krenuo sam instinktivno tamo di se čula glazba, a tamo su od 8 nastupali Darkshines, te od 20.40 Keni nije mrtav, lokalni bendovi lokalnih entuziasta koje sam iznimno prethodno čekirao na YouTubu i Spotifyu i zaključio da nisu vrijedni truda.

Bina velika, mjesta ispred za oko 1000 ljudi, okupila su uža i šira rodbina, te nešto znatiželjnika. Idem ja prošetati, vidit šta se ostalo nudi, na svakih 100 koraka šank s pivima koje koštaju od 200 dinara na više. 200 je velika brojka, ne sviđa mi se, ali to je samo oko 12 hrvatskih kunića, đabatela, kao i karta od niti 200 kuna za sva 3 dana festivala i 50 izvođača.

A u daljnjem nizu se peče mesina i lokalni specijaliteti što je klasika na svakom festivalu ali uz iznimku da su dodaci kao majoneza, kečap i salata stavljeni na izvolte da se kupci sami posluže, volim to poklonjeno povjerenje.

https://www.youtube.com/watch?v=r2R7lRhaDN8

100 metri dalje od prvog stejđa na pristojnoj udaljenosti je objekt tvornice, pretpostavljam bivša menza za radnike u kojem su bez stajanja se razmjenjivali dj-i. Rekao bih da je u zatvorenom, ali nema ni prozora ni vrata, tako da je u stanju kao Hotel na jadranskoj obali u vlasništvu MORHa, znači devastirano. To se službeno zove: Explosive DJ stage. Eksploziv im je trebao da ga naprave, aha, sad sve razumijem. Idealno za peglanje i plesanje, al idemo dalje. 150 metri dalje ogroman prostor na kojem se lagano skupljaju ljudi i najveća moguća bina koje se ne bi posramili ni Roling Stonesi. Bijah među prvih 500injak koji su došli, dok su ostali čekali da im prokrvare nos. U 21 sat ono zbog čega sam došao, Cane se penje na binu pozdravlja braću i sestre u vjerovatno i njegovom prvom koncertu ove godine.
Antun kreće sa rifom i počinje ludilo:

Noć je stigla u grad
svi se žure, zabava traje
Dugo već stojim sam
jer nemam gde da odem
a hteo bih da oteram
svoju stvarnost u svoje snove
jer moram da uramim
neke slike nove

Cane i ekipa su simbolično prvi nastupali na toj bini kao prvi znak razuma u ovom ludilu, a pjesme koje su se redale su redom bile proročki stihovi:

“Prodaješ se za sitnu lovu
ti bi da se dopadneš svakome kulovu
koji ne zna šta ti radiš
dok se tvojim znojem sladi”
“Kakav trag ostavljas za sobom
šta te čini slobodnim, a šta robom”

Pa riječi koje sažimaju moj put preko granice:

Pravim se lud da bih živeo
pravim se lud da bih doživeo
sjajniju budućnost
koje nema, nema, nema”
“Neću da stojim u redu
da čekam na tvoju bedu
neću, neću, ne ne ne
za šaku mrva da me praviš
jadnijim od crva
neću, neću, ne ne ne
Sloboda ili ništa
Neću da se bojim
sto uopšte i postojim
neću, neću, ne ne ne.”

I tada prije skoro 40 godina i sada:

“Automatski se živi
svako nekog krivi
za propuštenu šansu
za propalu romansu

Znoje se dlanovi
menjaju se planovi
od danas do sutra
preživeti do jutra

Monotonija, lobotomija
jedini način življenja”

Dva školska sata lekcije iz slobode, meni je dovoljno da se osjetim opet čovjek i ne zažalim što sam došao.

No, to je tek početak, Nakon njega slijedi povratak u snove u vidu Bajage kojeg sam ipak propustio, više puta sam ga gledao i to bi mi bilo kao da slušam Parni Valjak na ekavici.

Odlučih uzet pivu, približit se Garden stejđu i naslonjen leđima na hrast sačekati da oko ponoć i po Obojeni Program krene. Nisu me Bjesovi i KBO mogli probuditi od Bajaginih uspavanki, tako da sam lijepo na travi odspavao satak i bio oran i revan da nastavm dalje.

Ja ne poznam bend kao što je Obojeni Program.
Rodili su se u krivo vrijeme, taman pred rat tako da su bili uskraćeni za vječnu slavu koju su doživjeli svi bolji bendovi 80-ih i malo ljudi za njih zna u Hrvatskoj. A ja moram priznat kao klinac sam prvi put se dotakao njih kad sam čuo pjesmu “ABCD avioni” u uvjerenju da je to pjesmica neke dječje emisije Obojeni Program tipa Turbo Limach Show. Osim toga ništa tu nema dječje, originalni neponovljivi Funky Punk Rock. Ali staviti njih u neke obrasce je grijeh kao što govori njihova ponajbolja pisma: “Svaka definicija gubitak je slobode, pusti neka mašta uživa u tome.”

A meni je moram priznat igrala mašta kojim epitetima ću počastiti pjevača Kebru kada budem pisao ovaj tekst, jer takav netko se ne viđa svaki dan, da ne kažem svaki život. Glavni i jedini pjevač Branislav Babić Kebra na bini izgleda i ponaša se kao netko kome je cjepljenje pošlo jako ukrivo, da ne kažem nešto ozbiljnije kao da je šizofreni epileptičar kojem su popustili lijekovi dok u čekaonici svog psihijatra se nervozno vrti u krug dok se sekretarica krije ispod stola. Jako ukočen, nervozan i nemiran, ne zna šta će sa mikrofonom dok pola minute mu ne treba, hoda, gore, dole i jedva čeka da sve završi.

Došlo mi je da mu donesem bocu rakije na binu samo da dođe sebi. Ali ja sam taj koji treba doći sebi, Kebra je bio i ostao uvjek isti, a glas koji on ispušta nije glas, već zvuk, kao instrument, jedini mogući glas koji odgovara toj pjesmi. Ako bih ga bahato išao usprediti sa svojim sviranjem usne harmonike, rekao bih da on ne zna pjevati kao što ja ne znam svirati, ali udara i tonalitet i ritam da to zvuči hipnotično. Definitvno nije glas koji bih pozvao iko da pjevaju u duetu, ali zato ima bend koji je orkestar s bubnjarom, basom, gitarom i onda za šlag još jednim basom s kojim viškom žica na distorziji koji samo udara u mozak i solira. Prvi put kada sam ih čuo prije par godina u Kotoru sam zaboravio disati u opčinjenosti i čudu, sada samo nisam skidao blesavi osmijeh sa lica.

Potražite nešto uživo od njih na netu da si dočarate ili pogledajte moj video doli.

https://youtu.be/lK6CuB9GOcQ

Prije nego li sam dočekao sljedeći bend na istoj bini otišao sam 300 metri dalje do glavne bine poslušati po ko zna koji put Brkove i zadnje im 2 pisme, jedna o voljenom rodnom kraju “Pizda materina”, a druga o neprežaljenoj ljubavi “Kurvo prokleta”. Shemsa klasično lud i opaljen, ali sretan i zahvalan da napokon sviraju i to pred oko 5000 ljudi po mojoj slobodnoj krivoj procjeni. Njih je za razliku od Partibrejkersa publika uporno zvala na bis, ali za razliku od njih nisu se vratili svirat već sam nakloniti rulji dok je iz zvučnika se čula neka njihova akustična stvar. To mi je novost, umisto bisa pustit CD.

https://www.youtube.com/watch?v=vcIG_K53Sss

Hitam opet natrag na Garden Stage koji se zove garden radi dva stabla hrasta.
Na bini su već spremna tri Makedonca simpatično dovitljivog imena Funk Shui, što me podsjetilo na moju ideju da punk bend nazovem Aku Punk Tura. Iako sam ih čekirao ranije na netu nisam puno očekivao sem nekog funka, a kad ono… .  Totalno ludi i nepredvidivi do bola, funk im je samo službeni izgovor da na papiru zvuče drugačije. Ako ih moram usporediti to bi bili sa Oh Sees, ekipom iz San Francisca, električnim i eklektičnim John Dwyerom.
Živi i živahni trojac iz Skopja od 2012 do mene je došao u Kragujevac 2021 i to je bend koji definitivno želim opet vidjeti, i to u svojim krajevima.

Već je 3 sata ujutro i svatko normalan otišao bi doma. Ja sam jedva staja na nogama, pospan kao lišće u jesen, samo gledam gdje ću pasti. Jedna pjesma od JR Augusta bi me bacila u komu da se ne bih probudio do sljedećeg vala epidemije. Ali ne da sam se probudio već je vjerojatno pola grada se prenilo iz sna kada su Boris i curke iz Repetitora krenuli s tornadom. On s jednim od svojih vječnih Squier gitara za koju na google najčešće pitanje je: Are Squier guitars any good?

https://www.youtube.com/watch?v=SmHC68YFZ8w

Nisam pročitao odgovor, jer odgovor je ispred mene, skače, buči, baca se na publiku i čupa srce iz grudiju. Pretpostavljam da njemu za rođendan pokloniti original Fender gitaru bi bila uvreda kao Iggy Popu pokloniti košulju ili Bob Dylanu CD, tečaj sviranja usne harmonike. Ja ipak poklon ne bih odbio već bi ga počasno na zadnju pismu razbio na bini. Možda bi se to i desilo da zadnji bend uvik ispašta zbog drugih, tako da su zahvaljujući toncima koji su za svaki bend radili nanovo tonsku probu pred koncert pa su umjesto sat vremena, svirali samo pola sata. Đaba je publika uporno tražila bis, s policijom je dogovoreno da se svira dok se ne probudi prvi pekar u gradu, znači do 03.35.

Nisam tužan otišao već sam slagao dojmove i ovaj tekst veseleći se novom danu, Hladnom Pivu, Dub FX, Dubiozi Kolektiv, Kolji, Svemirku, Nikoli Vranjkoviću i ostalima koje tek trebam upoznat.

Gomila mladih ljudi koji ili imaju visoku toleranciju na alkohol ili sutra rade su pristojno čekali zeleno svjetlo na pješačkom prijelazu iako nigdi stojadina ili Punta na vidiku, što me je posebno razgalilo za kraj. Ja sam se poveselio praznom taxiju plavo bijele boje i taman da ću za kvaku uvatit primjetim sirenu na krovu i znak Milicija. 🙂 

Dobro je sve, idem pješke.

Vidimo se sutra!


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.


Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.

I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.

na vrh