Nad Zagrebom sinoć putovala je zla luna…Vintage Industrial Bar nakrcan…u goste dolazi mag u crnom odijelu.. nepredvidivi Jon Spencer sa svojom desperatnom družinom proizvođača hitova…u jako zanimljivoj formaciji gitara… bubnjevi …rastrzane klavijature i perkusije sastavljene sa željeznog otpada.. opruge… kotlovi… oplate… koje udara neću namjerno kazati svira njegov sudrug i kompanjon Bob Bert..iz Pussy Gallore. …. Bijes… energija.. ludilo… mahnitost… divljaštvo…. velikog Jona bacili su u ekstazu nakrcani Vintage…
Jon i Zagreb vole se …javno
(Toni Pešutić)
Pisati o Jon Spenceru i njegovoj muzici i pri tom ne upasti u neku vrst patetičnog panegirika, je skoro pa nemoguće. Mnogo je razloga zašto je ovaj umjetnik poseban i nadasve autentičan, i nad svakim od njih bi se dalo danima elaborirati.
Isto vrijedi i za njegov nastup koji u sebi nosi toliko utjecaja iz nebrojeno izvora da je u potpunosti deplasirano pisati o tome.
Time dolazimo do apsurdne jednoznačnosti brendiranja njegovog izričaja, kad kažemo da je to njegov, autentični, jedinstveni i neponovljivi pravac kojim ruši sve poznate, nepoznate, vidljivije i nevidljive barijere.
Sam pogled na pozornicu, na kojoj je pored standardnog seta bubnjeva bila gitara, ali s pedalama ispred/skoro iza zvučnika?, klavijatura koje se teško mogu tako nazvati i najinteresantnijeg “arsenala” na pozornici sastavljenog od kante za smeće, (praznog) rezervoara za gorivo, ogromne opruge od FAP-a i neke vrsti bas bubnja (koji je sve samo ne to!). Položeni do ovih “instrumenata” su bili, čekići i neka vrsta „drum stickova“. Ukratko, autentični “street junk”, kojim je “upravljao” Bob Bert, Joneov pajdaš iz sastava Pussy Galore.
Predgrupu nažalost nisam vidio, jer smo u Vintage Industrial Bar došli s malim zakašnjenjem, ali spremni za glavnu atrakciju, Jon Spencera i njegov HITmakers.
Imajući iza sebe album “Spencer Sings The Hits”, Jon je ironiju naslova prenio na pozornicu, jer ona je bila sve samo ne poprište izvedbe hitova za neku top listu ili slično.
Od trenutka otvorenja koncerta pjesmom “Do The Trash Can”, pozornica je ključala, ali i publika. Iako je koncert trajao samo 50 minuta i potom se produžio na bis u sljedećih dvadesetak minuta, završivši u frenetičnoj izvedbi kompozicije „Roadrunner“, (The Modern Lovers), nikome nije palo na pamet da je sve skupa prekratko. Ne samo da je koncert tom svojom dužinom dobio na kompaktnosti, nego je količina energije i znoja bila obrnuto proporcionalna trajanju koncerta.
Jon Spencer i njegov bend su se potvrdili kao unikatna pojava na muzičkom nebu, nažalost, medijski potpuno u sjeni nekih “većih” igrača. Ali publika nije „budalina“. Pogotovo zagrebačka (a bilo je i poprilično Splićana, ali i iz drugih gradova). Napunila je prostor Vintage Industrial Bara do posljednjeg smjesta.
Bio je to “close encounter” publike i benda, u kojem nije bilo granica, nije bilo kenjkanja, lamentiranja, … . Taj sat i desetak minuta se tako prašilo na sve strane da je po zadnjoj odsviranoj noti bilo potrebno poprilično vremena da se prostor ispred bine raščisti. To samo dokazuje kojim su zaraznim ljepilom Spencer i ekipa prikovali auditorij.
Sama muzika koju su isporučili je bila kombinacija baražne vatre, čudnih zvukova i ritmike, (Bob Bert!), klavijatura koje su podcrtavale atmosferu, ali ne baš rijetko preuzele ulogu neke vrst bas gitare, manijakalnog bubnjanja i samog Spencera, koji je isporučio znojem i vriskom okupani performanse.
Teško je zamisliti da ovaj čovjek iz večeri u večer izvodi ovakvu predstavu s ovakvom količinom isporučene energije.
Muzika Jon Spencera nije stvorena da mijenja svijet, jer njega mijenjanju idioti koje biramo i to nikada na bolje, ova muzika mijenja vas same kad je čujete, mijenja vas jer dopire do najintimnijeg kutka vaše svijesti i spoznaje da ne svijetu ipak postoji još nešto vrijedno.
Namjerno ne pišem o samo j muzici, jer ona je pak na svoju stranu potpuno neortodoksna u pristupu, ali i izvedbi, sastavljena od kratkih vinjeta protkanih čudnovatom ritmikom, naglim prelazima, frenetičnim solažama i vrištećim Spencerovim vokalom.
U biti ovo je koncert o kojem je nemoguće pisati, ili pak da bi ga se vjerno opisalo treba biti kalibar jednog Dostojevskog ili još bolje, Nabokova, koji svojim perverznim rječnikom osvjetljava svakodnevnicu u svoj svojoj bizarnosti i uvrnutosti. A trenutno nisam ni jedan ni drugi, stoga, drugi put se mrdnite i pravac klub, ma gdje Jon Spencer nastupa.
Svaki metar puta i svaka minuta provedena na tom putu će vam se isplatiti.
Garantiram!
