Riječ “whimsical” nema prijevod na naški, ali ovaj natpis se može prevesti kao: Moramo ostati ludi (hiroviti, zaigrani, čudljivi) da bi preživili ovu tiraniju. I to je najkraći zaključak mog putovanja. No krenimo ispočetka.
Epilog, mogao bi postati kao epitaf Amerike.
Malo je egoistično nakon 2 tjedna van kuće donositi neki sud i pravit se pametan, ali naravno da mogu i moram i želim prenijeti svoj dojam. Nisu mi se srušile iluzije, kako mi neko kaže. Još davno mi je Ljiljana Nikolovska iz dalekog San Pedra rekla da je Amerika zemlja trećeg svijeta, a nagledao sam se dokumentaraca o ljudima koje samo jedna neprimljena plaća dijeli od toga da postanu beskućnici.
A njih sam viđao u svakom gradu, u svakom kvartu, skoro i u svakoj ulici.
Meritokratski sistem u kojem je svatko zaslužan za svoj uspjeh, kao i za neuspjeh je u konačnici nepošten, jer mnogi nemaju isti start i uvjete s kojima kreću i ne može svatko biti u potpunosti odgovoran za svoju sreću ili nesreću i samim time lišen ili kritike ili empatije.
Ne zanima me Amerika, nisam klinac, briga me za Las Vegas, New York, a čuo sam i da Los Angeles odavno nije što je bio. Ali kada su Bilijevo Maslo osvojili Hrvatski Blues Challenge i zaslužili mjesto u Memphisu odmah sam vidio šansu da im se pridružim, makar kao slijepi putnik. Koji doduše skoro sve plaća kao solo putnik, što je najskuplje.
Putovanje i otkrivanje Amerike je dobilo neki smisao i poantu, veći nego da idem sam ili u dvoje, tek tako turistički. Kako mi planiramo, a svemir se smije, tako su početni planovi brzo pali u vodu nakon što je gomila pahulja pala na pistu Amsterdama.
U posljednji tren, na aerodromu u Detroitu sam i ja promijenio plan i avion za Memphis preusmjerio za Nashville. Lijepo je bilo naći se usred apsolutnog glazbenog cirkusa i njihovog Broadwaya, ali sam ubrzo vidio da su mnogi bendovi kao kurve u izlogu, ovisni o dobroj volji korisnika. Kvaliteta njihovog zvuka će možda privući više zelembaća, ali pozicija u klubu, na prizemlju ili drugom katu će utjecati na brojnost publike, koja je ponekad ravna nuli.
Nije mi se tamo svidjela zaslađena hrana, ali naravno da dajem za pravo svakoj kuhinji da ima svoj okus, ukus i tradiciju.
Pukom igrom slučaja sam uvučen u njihovu dnevnu političku situaciju. Ja, baš ja, sam upao u vrtlog sukoba i emocija. Ja, apolitični pacifista koji mrzi izjavu: “Ako se ti ne baviš politikom, ona će se baviti tobom.” Politika se bavi s tobom ako se ti ne znaš baviti sa sobom. Žele promijeniti svijet oni koji ne znaju promijeniti sebe. Ali naravno da kada nepravda zavlada, otpor je obaveza.
Iz koje rupe sam izašao mogli su se zapitati dvoje prosvjednika u Nashvilleu kada sam ih mrzlog lica, s rukavicama na rukama upitao: “Ice? Why would you fight against ice and how? It’s natural in January.”
Ali ubrzo me istina zaledila. Normalni ljudi, državljani Amerike riskiraju svoj život da zaštite život susjeda, prijatelja, rođaka, dostojanstvo svojih predaka i potomaka koji imaju pravo na normalan život i humano ophođenje od strane vlasti. Čak i da su nelegalno tu, u potrazi za boljim životom, oni imaju svoja ljudska prava, a ne da ih se tretira kao nepoželjnu gamad koju treba iskorijeniti, kao Židove u Njemačkoj onomad. I za vrime Obame i za vrime Bidena su se provodili imigracijski zakoni, ali nikad ovako javno, na silu i bešćutno, kao za vrime ovog luđaka Trumpa.
U Ameriku sam došao taman 2 dana nakon ubojstva Renee Good, a otišao dan prije ubojstva Jasona Prettya, događaja koja su se vrlo lako mogla izbjeći. Sranja se događaju, kao i prirodne katastrofe na koje se ne može utjecati, ali reakcija odgovornih ili nadležnih je ono što ili popravlja ili pogoršava situaciju. A tu je američka vlada i predsjednik po ko zna koji put pokazala da misle samo na svoju guzicu i time daju prostor i opravdanja za buduća ubojstva i sranja.
Narod ima vlast kakvu zaslužuje?
To je izgovor i opravdanje za nepravdu koji mrzim čuti. Ima toga svugdje naravno, bilo je bit će, ali ja ću uvijek stati na stranu onih potlačenih koji ne misle na sebe već na svoje susjede, prijatelje i sve nepoznate ljude poštenih namjera. I ta strana Amerike me oduševila, jer za onu lošu sam svejedno znao i nju očekivao.
Tko putuje, razgovara, otkriva sebe i svijet, čita knjige, stvara ili samo uživa u umjetnosti, izbjegava medije, bježi od površnosti i osude, taj je moj drug. A takvih po onome što sam ja vidio ima dosta u Americi.
Nije naravno bila vesela činjenica da sljedeći mi grad Memphis je prvi u državi po nasilju i ubojstvima, ali kao i svugdi na svitu, ljudi na ulici misle na sebe i ne gledaju druge, ako ne moraju. Elvis je kupio kuću i napravio Graceland u mirnom kvartu Memphisa koji je sada takav da se u njemu ne preporučuje hodati noću. Ja sam za inat unajmio apartman 3 kilometra od sigurnog centra.
Kada sam pitao policajca u blizini koliko ima pješačiti do centra, odgovorio mi je da ne zna, jer još nikom to nije uspjelo. Tako se zezao legendarni Rodney Dangerfield, a ja prenosim. Nismo došli baš u srce sezone, ali Memphis se pokazao kao siromašan i tmuran grad koji teško živi. Čak i Amerikanci koje sam sretao okolo su ga zaobilazili, kao ničeg vrijednog gledanja. Crnci koji bi se spustili u grad, a nisu pjevači, nadali su se na svoj šarm i auru užicati koji dolar. Malo je tu ostalo ponosa i dostojanstva.
Očekivao sam da će me na ulici prositi tamnoputi klinci, pa sam pripremio idealni izgovor. Nemam ništa keša, samo kartice. Ali pripremili su se i oni, na mobitelu imaju čitač kartice i praznu kolumnu za iznos koji se može dodati. Moderna su vremena, ali klasični Memphis većinom prodaje stare priče, uspomene i suvenire.
Ideja International Blues Challenge je dobra, skupiti najbolje od bluesa iz cijelog svijeta, ali ako nemaš love za platiti si put, nećeš niti sponzorske narukvice dobiti na poklon, a da ne govorimo o piću na nastupu ili suvenirima kao što to dijeli Ship festival u Šibeniku. I onda se ljubav prema bluesu svede na to imaš li ti sinko love za to ili ne, daleko od esencije onoga što ta glazba predstavlja. Ali nije sve tako crno, bend je u nekoliko navrata oduševio publiku, predstavio svoju zemlju na jedinstven način, na hrvatskom jeziku i stekao mnogo poznanstava i veza. Samo to je vridno dolaska, onome ko ima love.
Amerika je prosječnog Hrvata u mnogo pogleda kulturni šok. Ni do zadnjeg dana se nisam uspio naviknuti na to da za preskupu pivu u kafiću neću dobiti kriglu ili pivsku čašu, već plastiku. Znam da štede na vodi, deterdžentu i radnoj snazi kada ne koriste staklo, ali i gube na kvaliteti usluge i naravno i ta plastika košta, a kasnije ko zna kako završava.
U renomiranom restoranu koji je turistička atrakcija sam za ručak dobio plastični pribor kao da sam na dječjem rođendanu. Ekologija im je samo misaona imenica. Valjda sam jedini lik u dućanu koji bi blagajniku vratio kesu u kojoj mi je pive stavio. Prozori im se teško otvaraju ili ih je nemoguće otvoriti jer su zablokirani, pa im puno toga ovisi o klimi i ventilaciji te našoj vjeri da ponekad i očiste te filtere. Nekoliko dana tamo me je pratila grlobolja.
Normalna, uobičajena WC daska im nije kao ova na slici iz izloga:
Daska na kojoj se sjedi je kao zaobljeno slovo U. Pitao sam se zašto i jedini zaključak do kojeg sam došao je taj da korisnik te daske ne udara glavićem o vrh šporke daske, a s obzirom na to da je mnogo korisnika tamnije rase s “kukuruzom među nogama” ta je odluka iznenađujuće pametna. A meni svejedno.
Sve to me malo brinulo kada sam vidio New Orleans, valjda jedini grad koji sam stvarno želio vidjeti. Povijest, jazz, filmovi, priroda, kultura i običaji Francuske i Španjolske koje se mudri Amerikanci nisu odrekli kao što se mi želimo odreći svega iz bivšeg sistema.
Jao što volim čuti Dixie swing, koljena mi odmah počnu plesati, micati se u svim smjerovima kada truba zatrubi, klarinet zaklarina, bendžo benđa, a kontrabas kontrira basu. Ništa veselije od te glazbe ne postoji. Čak i kada je tužna, spora pisma, ja im ne virujen.
Ostavila te žena radi najboljeg prijatelja?
A što je ono što si spavao s njenom sestrom?
Ajde ne seri nego sviraj.
Volim glazbu i ona je lijek, a New Orleans je najveća ljekarna u Americi.
Prije 16 godina sam iz Splita potegao do Budimpešte na badnjak sa skuterom, autobusom, vlakom i taxijem samo da bih pogledao Woody Allenov New Orleans Jazz Orkestar, snimio ovo i vratio se.
NO je najeuropskiji grad Amerike, sasvim različit od svih gradova i država tog kontinenta. Taj šarm i osmijeh na licu se lipše prima na 20 stupnjeva u siječnju, zar ne? To ni jedan stranac sa sebičnim namjerama ne može promijeniti.
U French Quarter, St. Philip Street postoji jedna kuća s čijeg kata vlasnik bara svaki dan posljednjih 7 godina ispuhuje balone od sapunice, iz zabave i želje da privuče kupce.
Preko puta njega je neki faca zakupio zgradu i ubrzo se pobunio kada su baloni padali na njegov Porsche i koktele koje ispija, te je učinio sve da se ta tradicija prekine. Zvao je policiju, galamio, prijetio tužbom. Radile su šake, noževi, pištolji?
Ne! Narod se skupio u spontani prosvjed pod imenom #BubbleDayNOLA u kojem je stotine ljudi došlo ispuhivati svoje balone, te je od tada to prijeti da postane i festival.
To je pravo lice New Orleansa, prkosno i ponosno, a veselo i pozitivno.
Usprkos tome što je preživio požare, epidemije, uragane, ratove, terorizam, poplave, ropstvo i rasnu nepravdu. Katrina 2005. postala je simbol svega onoga što se ovdje može slomiti u jednom jedinom danu i opet preživjeti. Iako nije uragan onaj koji je učinio najveću štetu već pucanje loše izgrađenog nasipa i onda za kraj sustavni rasizam od strane države i njihovih podanika.
Preporučujem ovaj Spike Leeov dokumentarac u 3 nastavka na Netflixu:
Ljudi su oni koji čine grad, tako da sam sretan što sam upoznao Desiree i što sam izbjegao klasične suvenirnice sa magnetima iz Kine već napravio posao domaćim ljudima u French Marketu kupivši sadnice cvijeća i autobiografsku knjigu čovjeka koji putuje vlakovima.
Što reći za kraj?
Državu ne čini vlast, ne čini novac, pravila i zakoni, čine je ljudi, i Amerika me naučila kako se dignuti iznad onog nametnutog, biti bolji čovjek prema drugima, čak i kako biti još bolji i ljubazniji u turizmu prema ljudima koji prvi put žele vidjeti Hrvatsku.
Odupirem se površnom razmišljanju da je narod onakav kakva mu je vlast, glup i nepravedan. Ali da imam neku posebnu želju vratit se tamo, i nemam. Još je toliko toga za istražiti u vlastitoj zemlji, gradu, kvartu, kući, obitelji i glavi.
Toliko toga, a vremena premalo.
Hvala, hvala puno na čitanju!
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
