Kolumbo je putovao 36 dana, ali njemu nije pao snijeg i zameo mu put kao našu pistu u Amsterdamu i poremetio sve moguće planove otkrivanja obale sa suprotne strane Atlantika.
Samo 2 dana pred dugo planirani polazak stiže obavijest da je prvi let otkazan, ne odgođen, već otkazan, kao i cilo putovanje onda. Snađite se za drugi ili sačekajte da vam mi nešto smislimo, kažu u KLM. dok nude povrat novca.
Naslušao sam se muzike službe za korisnike, dok su sati i dani prolazili. Ja se ne nerviram, dok nekima u bendu je ta neizvjesnost nepodnošljivo stanje postojanja. Ide se na aerodrom bukirati druge letove na šalteru, ja sam na direktnoj liniji s njima, ali odlučujem da ću ipak čekati i pustiti stvar sudbini.
Sutradan dolazi obavijest da sa 2 dana zakašnjenja letim ipak preko tog Amsterdama gdje su pomeli tih par pahuljica, ali stižem 4 sata kasnije nego planirano u Memphis. Nekako me olakšalo, jer sam imao loš osjećaj za taj put kada povrat love nije izgledao sulud. Možda jer se nisam mogao do kraja organizirati pokušavajući se osloniti na bend koji nije posebno računao na mene.
Ono što jesam isplanirao propalo mi je, rezervacija za prvu noć Memphisa, Flixbus i hotel za Nashville.
Avion za Atlantu se čeka 4 sata u Amsterdamu, tješio sam se istražujući na mapi najbliži coffeeshop aerodromu. Veći bi bio izazov pronalaženje puta nazad do aviona nakon toga.
Ali ekipi iz benda je dodijeljen let preko Frankfurta, pa sam ipak odlučio zamoliti KLM da me prebace na taj avion, iako ostala 2 od 3 leta su nam različita. Uspio sam, samo da zajedno krenemo u avanturu.
Kada sam u aplikaciji saznao da ću morati čekati 6 sati presjedanje iz Detroita za Memphis smračilo mi se na obzoru punom snijega iznad Samobora. Uzalud sam žicao službenika kojem ptice cvrkuću u kavezu, dok radi od doma da mi vrati opciju Amsterdama, već je bilo popunjeno. Al kad je već toliko sranje da ću putovati 22 sata, hajde bar da ostanem duže u Americi.
Mijenjam uz nadoplatu povratni let na 5 dana duže i veselim ih se provest u sunčanom New Orleansu.
Buđenje u 4 ujutro na Trešnjevci, čeka nas taxi.
Imam pravo na jednu ručnu prtljagu za u avion i torbu za ispod sjedala. Ne treba, fala lipa, sve mi stane u jednu koja doduše opasno prkosi svim zadanim mjerama kao trudnica ispred svog ormara u šestom mjesecu drugog stanja.
Na aerodromu smo svih 8 na broju, ukrcani polako ko pačići u jezero nakon prelaska ceste. Iz nekog razloga avion kasni poletiti 35 minuti što nikoga ne brine, sve dok nismo vidjeli da smo u Frankfurtu izašli na Terminalu 1, a let za Ameriku je za 45 minuti 5 kilometara dalje na Terminalu 2. Trči, juri, ne zapinji, prati znakove, vrtimo se u krug, tražimo neki vlak kojeg nema, niti obavijesti da se ovisi o busu.
Kilometar jurnjave da bi sjeli u bus koji nas vodi do terminala. Došli taman na vrime, ali namršteno lice službenika nije odavalo dobre vijesti, ukrcaj je već gotov.
Osam praznih mjesta u avionu nije nikoga zabrinulo da sačeka ljude koji su kasnili radi drugog aviona.
Osjećao sam se krivo što sam zlobno sretan jer se ta situacija nije odnosila na mene. Od sve ekipe jedino sam ja imao kartu za Ameriku za avion koji je kretao pola sata kasnije od njihovog, za drugi grad, Detroit. Pokušavali su očajnički, držao sam fige da se i oni uspiju ukrcati u njega, ali nije bilo sjedala.
I moje misto je bilo podložno strogom ispitivanju službenice, gdje idem, koliko, zašto, s kim?
-What’s the name of the band?
-Biljevo Maslo!
-What??
-It’s like Billie’s butter!
-What do you mean?
-Ok, it’s Billie’s mess.
Pustili su me nekako.
Najbolje se putuje kad putuješ sam.
Od situacije da ja dolazim satima kasnije od njih u Memphis, sada ispada ja ću njih čekati. Sve se čini da se odmah nađe drugi let, pa makar preko Kijeva. Nervoza je na vrhuncu, ali nema ništa za taj dan i ekipa je morala tražiti smještaj u Frankfurtu da bi ujutro letjeli put Londona i Amerike. Otegao se put od početnih 07.01 na 10.01. International Blues Challenge u Memphisu počinje 13.01.
Ja u to vrijeme se gužvam u letećem autobusu sa još 400 ljudi, plus posada. Ručak je dobar, piće je neograničeno, kolačići su super, a dobije se i večera. Srušimo li se, ribe će se dobro hranit mjesecima.
10 sati preko Velike Bare je prošlo brže uz ekran isprid mene i izbor svih filmova osim erotskih. U ovom avionu ne prodaju bingo i loto srećke, parfeme, satove, niti izvlače tombolu kao na stočnom sajmu u Benkovcu i RyanAir letovima.
Prolazak kroz carinsku kontrolu mi je osjećaj kao vožnja u 17-ici prema školi bez pokazne, koju bih prodao za majicu ili CD Gansa.
Hoće li me pitati zašto sam bio u neprijateljskoj im državi prije 11 godina, Kubi?
Slikanje za dosje, otisci svih prstiju, ako ih budem putem ostavljao gdje ne trebam, da me prepoznaju.
Oh, when is the festival, maybe I will come? – testira me službenik.
Detroit ulazak u aerodrom je izgledao postapokaliptično, ali samo dok me nisu obasjala neonska svijetla kapitalizma. Sve imaju, od Starbucksa, McDonaldsa, knjižare, vinarije, Spa centra do PS, XBox igraonice i mini vlaka koji bez vozača piči naprijed-natrag po terminalima. Šest sati čekanja je sada izgledalo kraće.
Vrime je za javiti se ljudima, složiti dojmove.
Prošlo je nekako 4 sata i već se mogu zaposliti na aerodromu kao vodič. Dolazi sms poruka, moj let za Memphis je odgođen za 103 minute.
Ok, ovo je sad već previše, otpratit ću doma smjenu koja je došla raditi kad sam se ja iskrcao. Klikam da vidim kako se opravdavaju, ponizno se nude da će mi “free of charge” zamijeniti let ako hoću. Testiram tu velikodušnost. Naravno za Memphis nema ništa ranije od sutra, pa upisujem Nashville i osmijeh se pojavljuje na odrazu mog prašnjavog i masnog ekrana. Za sat i po polazi Airbus 319. Premišljao sam se dugih 27 sekundi dok nisam kliknuo na tu promjenu.
Ni to nije prošlo bez stresa jer moje ime im je u sustavu bilo krivo upisano. Nikako ih naučit da nije Bobanač ili Bobanak. U polupraznom avionu biram sjedala koja hoću, najmanje 3 za sebe, pristajem biti vođa spašavanja ako slijetanje ne bude uspješno, jer sam sio pored ‘Emergency’ vrata za nužni izlaz. Osjećam se kao sa sam Elvis, a avion je moj. Ima li boljeg mista za započeti USA avanturu od najsretnijeg grada u Americi, Nashvilla?
Moj rizik sa NE kupovanjem nove Flixbus karte i unaprijed plaćanja smještaja se ovaj put isplatio. Imati slobodu biti spontan i držati otvorene opcije se isplati samo ako se otvori i prihvati dobra ponuda.
Jer šta vrijedi biti otvoren i onda ništa s tim ne učiniti?
U hotel se samo čekiram i presvlačim jer slijedi izlazak u noć Nashvilla.
To je glazbeni Disneyland na otvorenom. U niti kilometar Broadway ulice u istom trenutku nastupa više bendova nego u 6 mjeseci zajedno u Splitu. Ulazim u prvi, drugi, treći klub, na prvi, drugi, četvrti kat, svaki sa svojom živom muzikom. Većina sviraju ‘obje vrste glazbe’ , country, i western, dok ja tražim rock. DJ je ovdi zabranjen, a cover bend uživa status svetinje. Cure su sređene da bi bumbar sa tim krilima od trepavica lako poletio. Bojim se i pogledat duže od sekunde, da me ne optuže za sexualno uznemiravanje.
Bendovi sviraju u otvorenom izlogu, ponekad okrenuti prema ulici kao u “Red light district” u Amsterdamu. Ispred njih prazna Jupol kanta boje za donacije bendu koja se polako puni. A može i preko bar koda, online.
Na ulazu je osiguranje, ponegdje i naoružano, gledaju osobne, pa i moju. Da nisam mlađi od 21 možda? Najbolje čuvani klub ima plavu neonsku reklamu iznad ulaza, naziva Police.
Nema tu posla za njih, samo se dosađuju naslonjeni na auto, sa vrhom od metka čačkajući zube od pečene piletine s paprenom korom iz Hattie B’s.
-Its January, 75 degrees man, oduševljen je uspjehom globalnog zatopljenja pjevač sa šeširom bluegrass benda, dok mi saksofonista sa obje ruke i namigujući pozdravlja Morphine majicu ispod košulje i kožne jakne. Jedan je sat iza ponoći, noć se tek rasplamsala. Moj bio ritam je zamijenjen country ritmom, po našem je 8 sati ujutro, budan sam ravno 28 sati u komadu. Vrime je za mali odmor.
Sutra nastavak. Bez planova.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Davor Bobanac/MLP-U
