Pobjednik International blues challengea je netko, ne znam tko. Mogu provjerit, al sumnjam da vas to zanima.
Ja sam zadnje sate u Memphisu iskoristio da posjetim Music Hall of fame, jedan u nizu gdje vise gitare i odijela svih glazbenih legendi.
Tako smo vidjeli Elvisov mobitel iz 1973.
Ne znam jel mu to ostalo kao uspomena iz jedinog posjeta Europi u životu, kada je služio vojsku 1958-1960, jer podsjeća na oni TA-57 poljski telefon u Jugo vojsci.
Navečer su Beale Street opet preuzeli domaći glazbenici, jer su oni u natjecanju bili u Orpheum kazalištu. Tako smo ja i Vedran iskoristili prigodu da zasviramo malo usnjak, svako u svoje vrime.
Drago mi je da sam to doživio, ali neću sad činiti spektakl od toga, jer mogao se bilo ko pridružiti, pogotovo ako ubaci koju zelenu novčanicu u šešir. Meni je najvažnije da se nisam osramotia, štogod to značilo u mistu di me niko ne zna.
Moram sad povuć jednu paralelu, znam da u Splitu redovno žugamo kada gledamo koncert na mistu di ljudi nešto jedu, kao to nema veze s umjetnošću i koncertom, ali u Memphisu je 9 od 10 klubova na taj đir. I to mi je normalno. Ljudi ogladne i zašto ne bi naručili si nešto uz pivo?
Kvaliteta te spize i zdravstveni karton nakon nje je već druga tema koju sad nemam vrimena komentirat.
Posljednji klub u koji smo proveli vrime je bio onaj i prvi u kojem je bend svirao kada je došao, muzej gitara Rum Boogie Cafe.
Kućni bend je sjajno otprašio svoje, i oko ponoći smo već bili premoreni i spremni za spavat. Ja sam izašao isprid i čekao Kristijana smrzavajući se u mistu i već citirajući psovke što ga nema već 10 minuta. Izlazi, vidno uznemiren, nema mu mobitela koji je bio u jaketi na stolici. Ulazimo nazad, tražimo ga po podu i stolicama, zovemo ga na WhatsApp, ali nema mu ni traga ni glasa. U apartmanu ga je preko laptopa locirao na ‘Find my phone’ i bio je u blizini tog kluba. Sutradan je već putovao dok smo ga mi gledali bespomoćno na ekranu. Tražimo policiju, ne možemo naći zgradu, kada smo je našli, nema nikoga, ne rade nediljom.
Reklo bi se da živimo u bajkovitom gradu gdje policija nije niti potrebna, a ne u gradu koji je prvi na top listi kriminala.
Policajcima na dužnosti u Baele ulici je naša potraga važna kao Amerikancima recikliranje plastike.
Iako je na radaru mobitel bio upravo tu negdje u centru, što znači da je netko od osoblja ga uzeo.
Čudno je ipak da nije isključen pa nam je priuštio svakodnevno igranje skrivača u poziciji gdje smo mi samo očajni promatrači.
Kada smo napokon našli policiju izgubili smo skoro dvi ure da se napravi zapisnik umisto da smo sili u policijski auto i pištoljem pokucali na vrata di je mobitel lociran.
U međuvremenu smo otišli na nedjeljnu misu u...Full Gospel Tabernacle Church.
Veliki vjernici nismo, ali vidjeti soul legendu Al Greena kako propovjeda i pjeva mi je bolje nego da plaćam koncert. A i Kristijan se došao pomoliti da mu se vrati mobitel
Slušati Soul i Gospel glazbu mi je sjajno na bilo koju temu, pa može onda i o ljubavi prema Isusu. Uvik se sitim John Belushia kako je vidio svijetlo dok je velečasni James Brown propovijedao u Blues Brothers filmu. Zbog toga je i pola crkve bilo bijele puti.
Nažalost bishop Al Green je bolestan pa nije prisustvovao ceremoniji mog prosvjetljenja, a nisam to htio učiniti bez njega.
Trebamo uzeti auto na aerodromu da se nas 5 prebaci do New Orleansa, ali Kristijanu nisu prihvatili rozu vozačku iz vremena hrvatskih dinara, 1993, koja još vridi 14 godina. Uzeo bih ja auto na svoju vozačku, ali ja nemam kreditnu karticu, tako da smo bili kao onaj gluhi i slijepi par. Vedran je uskočio spasit stvar, ali on nikada nije vozio automatik. Uglavnom, da skratim, od crkve opet do aerodroma su nas u Buicku prebacile 3 dame nakon što smo se jedva ugurali među njih, sa svim stvarima.
Koliko je dugačka bila ta vožnja ne bi mogli zaključiti po našem oproštaju s njima koji je bio zapečaćen snažnim zagrljajima kao da nas ne žele pustiti da odemo.
Kao šalica kuhanog vina taj nam je susret stoplia srca nakon što se jutro koje je započelo kašnjenjem na Elvisovom grobu pretočilo u dan nervoze, čekanja i stresa na aerodromu i policiji.
Pao je već mrak kada smo napokon sve obavili i veselili se stat u neki fini restoran, ali bili smo toliko gladni da smo samo navalili na sendviče u prvoj trgovini do stanice policije. Stisnuli smo se u autu ko familija sa petoro dice na prvom izletu na Jahorinu i vozeći se 70 milja na sat uputili na 648 km udaljen New Orleans. Kao kada mačka sa stola gurne rolu wc papira koja se otkotrlja u nedogled, tako ravno i dugačko izgleda taj autoput prema jugu.
Jesmo li stigli živi i zdravi čitajte u sljedećem nastavku Američke avanture.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
foto album:
* sve fotografije: Davor Bobanac/MLP-U
