Tužno jutro sviće na zapadu, suci nas nisu razumili, ali ljudi o nama još pričaju.
Ostaje nam za upoznati Memphis bez presinga od nastupa.
Izlazimo iz kuće, miriše trava, okrećemo se, a nigdi čovika na ulici. Minus je u zraku, da li Ameri lože stabljike kanabisa da se zagriju?
Na zidovima ureda i marketa ne stoji slika Isusa, već Elvisa. Njegov je lik prisutan na majicama, olovkama, šamponima, bocama Whiskyja, privjescima, kapama, najmanje pločama i kazetama.
Dnevni limit od 10 000 koraka moram obaviti, pa smo se uputili pješke 3 kilometra od kuće prema centru, usprkos upozorenju da se van Beale Streeta šeta na vlastitu odgovornost. Toga se drže i ameri koji i za bacit smeće pale auto. Gledamo preko ceste, stoji škola koja očito davno djece nije vidjela.
Nema je niti na Google mapi. Ali Kristijan je hodajući ipak odlučio proguglati ime Humes Middle. Sagrađena davne 1924 godine, već je dvije škola duhova. Vireći u nju vidim da je na dobrom starom putu da bude devastirana. Šteta, jer svoje ime u povijesnim knjigama je zaslužila tako što je jedan klinac 2 tjedna nakon petogodišnjeg školovanja i mature odlučio sa gitarom svratiti u Sun Records i snimiti dvije pjesme. Ostalo je povijest.
Pitam se kakav je bio u srednjoj, jesu li i njemu kidali teke, provocirali ga što je drugačiji i ponižavali.
Jesu li vidili išta veliko u njemu?
Momak nauči 3 akorda, 4 stiha, zaliže kosu, mrdne bokovima, osvoji planetu, dobije sve što poželi, samo da bi 24 godine kasnije ovisan o tabletama umro nesretan. Cijeli svijet posjećuje njegov dom i grob, dok on sam nije vidio Split, Dubrovnik, Plitvice, Paris, London, Firencu, Istanbul, Kubu…kao što sam ja.
Ovih dana bi, da se zdravo hranio proslavio 91. i držao mise u crkvi kao Al Green.
Grad je pust, može se hodati po cesti bez obaziranja na semafore. Znam da nije sezona, minusi su u zraku, ali di su svi ti izvođači, preko 240 bendova?
U klubu odmah pored glavne ulice dva pijanista i bubnjar sviraju ‘I feel good’ za jednog gosta za stolom.
Klinac prilazi i nešto nam nudi. Jeli droga, jeli pozivnica za striptiz show ili monster truck spektakl?
Ne, nudi nam kesice šarenih skittles bombona. Evo ti dolar samo da ne dosađuješ. – And stay out of drugs, kid. They are expensive. Nisam propustio udijeliti mu lekciju.
Popodne sam bio na radionici usne harmonike. Ne u tvornici gdje ih izrađuju, već u jednom klubu tamnoputog lika imena Yella P. rođenog u Memphisu slušao kako i zašto je svira.
Izgleda da njih muče isti problemi kao i nas. Bez obzira na to što živi u rodnom mjestu rokenrola dicu ne zanima rok i usna harmonika. To je kao da nekom našem klincu u Splitu daješ u ruke tamburicu ili gajde. Više ih zanima gangsta rap, hip hop, trap i sve ono što je mainstream na televiziji, tako da je on jedan od rijetkih usnoharmonikaša u Memphisu, sretan što nas se skupilo čak 5 da vidimo šta ima za reći i pokazati.
Polufinale u Beale Streetu se navečer odvija i bez nas.
Ne možemo nigdi ući, a da ne platimo, pa onda i ne ulazimo. Idemo u one di je besplatan upad. I daltonist bi primijetio da su svi izvođači bijele boje kože, kao i žiri, dok su konobari i osoblje crne boje. Zato radije slušam šta mi ima za pokazati netko tko je rođen ovdje, netko ko živi blues, nego svi ‘wannabe’ bijeli bluzeri na sceni.
Hmm, jeli ovo u pokušaju da budem antirasističan izrečeno upravo rasistički?
Možda.
Ali tako to ide, ljudi u dobroj namjeri žele promovirati jednakost i tuđa prava, tako da zatiru i omalovažavaju tuđa. I ja sam taj wannabe bluzer, a svaka usporedba je smiješna. Svi mi samo pokušavamo odživjeti ovaj život koji nam je dan, bez da smo ga ikad tražili.
U Rum Boogie cafeu nakon službenog natjecanja svira lokalni bend potpomognut Lee Oscarom, majstorom usnjaka čije ime i prezime nose ponajbolje usne harmonike na svitu.
Svirao je skoncentriran na sebe, dok su svi ostali bili koncentrirani na njega.
Izmjenjivali su se svirači na bini dok sam ja strpljivo čekao svoju šansu pod reflektorom. Nisam se htio gurati samo zbog jednog sola pa sam si obećao pokušati sutradan, u svojoj zadnjoj noći Memphisa, pred odlazak u New Orleans.
Čitajte o tome sutra.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Davor Bobanac/MLP-U
