Preživio sam put iz Nashvilla u Memphis.
Putnik do mene je izašao na stanici u Jacksonu i nikad se više nije vratio.
Greyhound bus stanica je 15 kilometara udaljena od centra grada i može se ponosno mjeriti sa stanicom u Sinju. Količina recenzija koje sam pročitao za taj grad natjeralo me da se osvrćem oko sebe čim sam stupio na sveto Indijansko tlo, iako nije bilo gotovo nikoga osim putnika iz mog busa.
U centru me čekaju Vedran i Tina, već starosjedioci, sjede na starim foteljama jedinog kafića koji je prvi došao u posjed tog zadnjeg čuda tehnike, espresso aparata. Već nakon dva dana dole puni su priča i dojmova. Meni se ne da pričat im o mojih 4 dana u Nashvilleu, kada sam potrošio ukupno oko 1 dan zapisujući dojmove ovdje u osvrtima.
Pišem, da ne moram pričati i da mogu zaboraviti.
Memphis uspoređivati s Nashvilleom je ko uspoređivati Split i Zagreb, Marseille i Pariz, Napulj i Rim.
Ceste su uže, i prometa i ljudi je manje. Sunčan je dan, bez povjetarca, ali na ulicama tek poneka osoba i auto, nešto kao centar Splita u prvom misecu.
Idemo u Sun Studio, prva stanica za svakog rokera, misto di su Elvis, Jerry Lee Lewis, Roy Orbison, Carl Perkins i ostali ušli da bi kod Sam Philipsa snimili svoje umijeće na gitari i klaviru, bez velikih ambicija i ikakvog pojma kako će im to zauvijek promijeniti život.
Mene za taj studio veže film Great Balls of fire koji mi je promijenio život, kao i Jerry Lee Lewis s kojim sam postao opsjednut tada.
20 dolara je razumna cijena za putovanje kroz vrijeme i nekih 100-injak kvadrata povijesti uz aktivno vođenje zaposlenika studija, te mogućnost slikanja s original mikrofonom na kojem su mnoge legende ostavile svoj DNK.
Saznao sam tako da su tu U2 snimili “Rattle and Hum” album, a u njega rado svrate nešto snimiti Robert Plant, Mick Jagger i mnogi drugi. Netko je tih davnih godina osnivao navijačku skupinu, a netko je rekao: “Hajde da uložim u opremu za snimanje i dam šansu muzičarima koji svaki dan sviraju na ‘Beale Street’, ali ih nitko ne želi snimiti.” Tako su se ploče dokopali veliki bluzeri kao BB King, Howling Wolf, Junior Parker…
1951 (‘Uvik Kasnin‘) Ike Turner i njegov bend Jackie Brenston & His Delta Cats snimaju stvar koja se smatra prvom Rokenrol numerom ikada “Rocket 88”. Par godina kasnije na vrata ulazi bjeloputi klinac koji želi snimiti nešto za svoju dragu majku, Gladis Love Presley. No, tek kada se pojavio godinu dana kasnije da još nešto kaže mami sa obradom pjesme Arthura “Big Boy” Crudupa , “That’s All Right (Mama)” nastaje revolucija.
Dobili smo crnu glazbu s bijelim glasom, ono što je svijetu trebalo, a da to nije ni znao. Jer normalno da Elvis ne bi bio Elvis da je crn, a netko se morao ohrabriti i prihvatiti taj blues ritam i odsvirati ga kao svoj.
Sam Phillips i Elvis su jednostavno bili prvi, na pravom mjestu u pravo vrijeme. No, da bi se probila granica od milijunte izdane ploče trebalo je ipak proći nekoliko godina da Carl Perkins snimi svoju vlastitu “Blue Suede Shoes” koja je inspirirala Plavi Orkestar za njihov hit “Suada, Suada”, jesi li me ikad voljela, hej, Suada, Suada…
Perkins je za taj uspjeh kao nagradu od Sam Philipsa dobio ključeve Cadillaca s kojim se onda slupao na putu za nastup, što je bio ogroman udarac za promociju benda, u vremena prije društvenih mreža i YouTuba.
To je iskoristio i tu pjesmu uzeo pod svoje, tko drugi nego Goran Bregović Amerike, Elvis Presley, kojem mnogi i danas pripisuju tu stvar. Ne bi me čudilo da je i sam Elvis malo poradio na kočnicama tog Cadillaca da se riješi konkurencije. Tako da mi nije napeto otići u Graceland i gledati auta i avione lika koji nije napisao pjesmu u životu i bio bi nepoznatiji od mene u književnim krugovima da mu nije genijalca za marketing Colonel Tom Parkera. Dovoljno mi je vidjeti koliko imitatora ima Elvis, jer svatko može njega pjevati, dok nitko ne pokušava imitirati Axl Rosea. Osim doduše ono zavijanje na kraju “Don’t Cry”.
Sun Records tour gotov, idemo žderat. Ja se ohrabren iskustvom iz Nashvillea nadam naći neki kućni restorančić s “All you can eat” ponudom za 20 dolara, ali sve je udaljeno 2 dana jahanja.
Ušli smo u Lenny’s grill na kantunu Peabody i S Main St za utjehu. Čim položim oči na kilažu zaposlenice znam da tu zdravo nećemo jesti. Potrošim 15 dolara za mljeveno nečega i šečer sa limunom i vodom samo da zavaram želudac. Ako izbjegavam čiketinu kako planiram mislim da ću u Americi trošiti zalihe sala iz srednje škole.
Beale Street koja odzvanja na Blues strpljivo čeka.
Pripreme su za početak International Blues Challenge i danas je showcase dan, kada u svakom baru se publici predstavlja bend koji će nastupiti na natjecanju.
Popodne sam pio pivo i divio se gitarama Santane, Gregg Allmana, Alice Coopera, Aerosmitha, Stinga, Elvisa…u Rum Boogie cafeu i mislio se kako bi tu bilo dobro zasvirati. To mi se zasad ostvarilo nije, ali jeste da pišem kako su Bilievo Maslo započeli svoju turneju upravo tu.
Napunio se klub skoro do zadnjeg mista, svih u znatiželji da vide šta mogu ponuditi ovi momci iz Europe. Nekom je tribalo nacrtati da je to preko puta Italije, a netko drugi je nama pričao kako je Hrvatska uvik imala dobre predstavnike u Memphisu.
“Čemu život moj Zvonimire, čemu život moj Branimire” doslovce odjekuje i tutnji cijelom Beale ulicom, jer je zvučnik postavljen i vanka, pa znatiželjnici samo ulaze, nitko ne izlazi.
Gledam im face redom, sijaju otvorene širom oči, piva je stala u zraku na pola puta do usta, konobarica je zaboravila koju je narudžbu uzela, jeli danas uskrs, božić ili utorak, i kako se zove uopće.
Na drugu pjesmu publika se sjetila da bih trebala početi disati, prije nego su uhvatili mobitel, jer ovaj trenutak se mora ovjekovječiti.
Ja sam se sitio snimiti Olive Uje
U tom momentu bini prilazi jedan čovjek, rukama poziva Juru violinista da mu priđe, skida mu šešir s glave, u njega stavlja zelenu novčanicu od 20 dolara i spušta šešir na stolicu tik isprid bine. Jure kakav je, dobar i pošten, domaće neiskvareno čeljade sa sela, vraća šešir na glavu, ne kužeći da je to bio poziv ljudima na donaciju. Ipak zaželio je ovlažiti grlo s nekom tekućinom pa je netko od nas sa stola otišao do šankerice i pitao pive za bend.
Donesen je paket od 6 lager 0,33 pivi na binu. Ali nakon par minuta je došao i račun na stol. Tako da je na kraju večeri bila scena iz Blues Brothersa: “Momci, zaradili ste 20 dolara, ali ste popili za 35.”
Crknit ću ako ne kažem ovo, bend je morao iz vlastitog šupljeg džepa platiti cijeli put do Memphisa i nazad, putujući 2 dana, plačajući svoj smještaj, hranu, piće, nama kojima smo s njima je naplaćen ulaz u klub 10 dolara, kao i svim ostalim gostima i onda još nemaš pravo niti piće na bini!?
Welcome to America.
Zbog toga neki naši vrhunski blues bendovi i glazbenici neće se nikada prijaviti na Blues challenge, jer moraju dignit kredit za tu se pojavit. Da, ali bar uživaju u Americi. Reći će netko.
Da, ali ako ja plaćam radije ću birati četvrti misec kada je vrime idealno, a ne sada dok pleše oko nule.
No, da se vratim na ono što je najvažnije, a to je nastup. Nakon sat vremena nisu ih htjeli pustiti s bine pa su odsvirali i ono šta nisu planirali. Ljudi svih boja kože su stajali u redu da im izraze svoje oduševljenje i čestitaju. Tako da ono što sam rekao u najavnom tekstu za njihove šanse sada bih mogao opovrgnuti.
Nakon njih je nastupio trojac koji predstavlja 136 puta veću zemlju od Hrvatske. Bili su odlični, sirovi, direktni bluz rokeri, ali usporedbi s nama, to je druga kategorija. Moram poslušat i ostale bendove pa da se slikovito izrazim i dočaram razliku između jednih i drugih.
Do tada povratak na 17. kat stare Exchange Building u kojom hodnici vonjaju na travu, a zvuk grada nikada neće biti utišan.
Stay tuned!
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Davor Bobanac /MLP-U
