Renee Nicole Good, 37-godišnja priznata pjesnikinja i majka troje djece 7. siječnja 2026. ujutro nakon odvođenja djeteta u vrtić u Minneapolisu se sa svojim Honda Pilot-om samo nekoliko blokova od kuće našla usred racije Američke imigracijske policije (ICE). Kao hrabra žena s osviještenim moralom i osjećajem za pravdu nije propustila prigodu da agentima pokaže šta misli o njima. Rečeno joj je da se udalji s mjesta događanja, što je ona i krenula učiniti. To se nije svidjelo jednom od agenata koji je pokušao zaustaviti auto rukama, te je kao znak upozorenja ispalio 3 hica iz pištolja. Ne u zrak, ne u gume auta već u tijelo i glavu nesretne Renee. Devetnaest minuta kasnije proglašena je mrtvom, a glasnogovornica službe sigurnosti je taj događaj prokomentirala kao napad vozilom na agenta koji je reagirao u samoobrani.
Welcome to America.
To jutro me je čekao prvi let za Amsterdam preko kojeg bih letio za Atlantu i Memphis, ali je otkazan. Tako da sam tu vijest i snimku događaja koja se brzo proširila internetom samo krajičkom oka primjetio. Ne treba mi konstantna vanjska potvrda da je svijet lud, a ljudi sjebani, pogotovo ako ne mogu puno učiniti u vezi toga.
Uvik je svega bilo, samo sad imamo izravan prijenos.
Ali nakon posjete Monellu u Njemačkoj četvrti u Nashvillu gdje sam još jednom doručkovao i ugodno čavrljao s još 5 građanina Amerike, na raskršću sam naletio na skupinu ljudi sa zastavama i transparentima koji su se očito pripremali za prosvjed. Nadam se ne protiv turista. Jedna dužina pješačkog prijelaza mi je bila dovoljna da saznam točno o čemu se radi.
ICE diljem zemlje izvode racije i uhićenja imigranta u kojima je samo prošle godine život izgubilo 32 nevinih ljudi. Ubojstvo Renee je prijelomni trenutak kada građani shvaćaju da ti agenti imaju apsolutnu moć te da nitko od ljudi nije više siguran.
Na ukradenoj zemlji svi su građani imigranti, zar ne?
ICE je osnovan nakon 9/11 događaja, dok tijekom Trumpove vladavine postaje simbol represivne imigracijske politike sa sve većim ovlastima i sve nižim kriterijima tko je nepoželjan.
Rado prihvaćam poklonjenu američku zastavicu koju kroz patent od Springfield jakete kačim naopako. Grlim vrat s plavim konopčićem i zviždaljkom s jasnim uputama kako je upotrijebiti ako agenti ICE budu primijećeni. Aktivisti, volonteri, odvjetnici i senatori se redaju pred mikrofon iskazujući bijes, tugu i sram zbog nemilih događaja.
Nije tajna da američka politika i narod koji ju je izabrao odavno ne uživa dobar ugled u svijetu, te su idealna meta za svaku vrstu pogrdnih stereotipova koji im se nalijepe kao smola na prstima, ali ovakvi prosvjedi pokazuju i drugu stranu Amerike.
No hate, no fear, immigrants are welcome here!
Krećući se pomalo, prateći najsporije u kolicima na čelu kolone s transparentima u rukama i uz glasnu podršku bubnjeva uzvikujemo svi u glas:
Say it once, say it twice, we will not put up with ICE.
Pogledam iza sebe, kolona se otegla kao bijeli trag na nebu iza putničkog aviona. U početku nas je bilo stotinjak, sada bih mogao zbrojiti i tisuću.
Semafore koji se njišu na crnim kabelima od struje se ne čeka da zasvijetle crveno za aute, jer kolona ima prednost nad svima u prometu. Na raskršćima su se brzo pojavila bijela policijska auta s rotacijom dok sam ja u sebi tiho maštao o mogućnostima eskalacije sukoba.
You want Germany 1933.
We want France 1889.
Htio sam svima reći: Hej, ja sam iz Hrvatske tu i dajem vam podršku. Ali brzo sam se sjetio da su svi tu došli od nekud, ponosni su sinovi i kćerke, unučad i praunučad ljudi koji su svoju sreću tražili i pronašli u Americi. Oni godinama i desetljećima, ja doduše samo tri dana. Ja ću se sam deportirati nakon 11 dana. Bar mi je takav plan.
Prosvjed je došao svom kraju, a ja sam se okrenuo planovima za dan koje sam zanemario kada sam se pridružio gomili. Dijeliti ovo s vama mi graniči sa samopromocijom, kao kada netko pomogne beskućniku, samo da bi to snimio i objavio. Ali druga strana Amerike se mora pokazati, dok sebe nikada ne želim u prvom planu. Nakon ovoliko teških emocija nije mi se bilo lako prešaltati u nevino bezbrižni turistički mod, pa sam uz ledeno hladni vjetar na licu zajahao zeleni Lime električni bicikl i potjerao ga prema istoku.
Tamo je rodno mjesto većine country i rock hitova, u kvartu/zoni Music Row.
Nashville se pobrinuo da to dobro prezentira tako što je ponudio online vođenu šetnju kroz kvart koju sam rado prihvatio.
Bilo je znakovito vidjeti gdje je Elvis Presley snimio svoju Heartbreak hotel i još 200injak drugih hitova, pa Willie Nelson, Roy Orbison, Johnny Cash, Bob Dylan…
Što je kršćaninu posjet Vatikanu, vjerniku u glazbu je posjet Music Row u Nashvilleu, a Memphis i New Orleans tek slijede.
I oni se godinama bore zadržati svoju baštinu pred galopirajućim zahtjevima kapitalizma koji bi na mjestu tih studija rado vidjeli stambene zgrade i apartmane što se već i desilo za mnoge povijesne objekte. Sve dok 2014 nisu zaštićeni, ali tek pojedinačno, ne kao cijeli kvart. No, ako ih građevinski lobi nije uništio, tu je sada umjetna inteligencija i pitanje je koliko studija će u budućnosti imati svoju svrhu.
Ipak tugu u srcu ne nosim zbog zidova kojih tu više nema već zbog ubijene Renee Good i te nepodnošljive lakoće umiranja od metka iz pištolja u ruci osobe koja bi te trebala štititi.
Da sredim misli sjedam u Tailgate Brewery, lokalnu pivnicu i biram prvo u nizu crnih stout piva s aromom od 10,1 promila alkohola i polako planiram svoj posljednji dan u Nashvilleu.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Davor Bobanac /MLP-U
