Šesti je dan avanture po zapadnoj polutci ove lude balote.
Ekipa iz benda je primila dobru vijest, na aerodrom im se vraća izgubljena prtljaga s puta. Morali su kupovati gaćice i majice, dok je bubnjaru oprema bila u koferima.
Ja od 5 ujutro do 10 se zabavljam ili mučim oko teksta, kako se uzme.
Moram se odčekirati s 17. kata jer imam smještaj 3 km dalje u tipičnoj američkoj kući koja svakih nekoliko godina uz pomoć tornada preseli u drugi grad, obično u dijelovima.
Još sam jednom pokušao naći buffet restoran kojih ima mnogo na karti, ali u realnosti to je kao drugi grad u Hrvatskoj, pa se odlučujem za kineski restoran, dok ih još nisu zabranili. Unutra je potpuno prazan, što pripisujem tihom bojkotu svega zdravog ovdi, ali radnik s niti malo kosim očima mi govori da danas ne rade, već sutra.
Blažene karte, nalazim 200 metara dalje ‘Charlie Vergos’ Rendezvous’, Grill restoran kojeg sam vidio i na nekoliko preporuka za putovanje u Memphis.
Kada mogu birati izbjegavam piletinu i svinjetinu, tako da mi je ostalo samo Beef brisket.
Došlo mi je brže na stol nego što sam čekao red za sjesti, na plastičnoj tacni, u podlozi od celofana mekana, sočna i dimljena goveđa prsa, s malo graha u umaku te kupus/mrkve salate u dressingu. Kola sa strane i to je s taksom i tipom 28 dolara.
Imam dobru i lošu vijest, majstori su u grillu, brzi u usluzi, a kola se dobije s čašom i punim bokalom, oko litru. Loša vijest je da je pribor plastični, a ono što mi je zasad pokvarilo cijeli put je što im je apsolutno sve zašećereno.
Ja to ne razumin, kako i zašto meso može biti slatko?
Izgleda da svi njihovi umaci koji su obavezni bez prava na izbor su zaslađeni. U Nashvilleu su ručak i doručak započinjali s kompotom i marmeladom. Kulturni šok za mene. Učilo me ako jedem slatko prije obroka neću imati apetita i tako i bude. Kada želim zavarati glad pojedem kolač. Ameri nisu nikoga prevarili sa tom taktikom jer više rastu u širinu nego visinu.
Nekako sam pojeo taj ručak i okupao ga u litri kole, tako da sam se tresao narednih 2 sata. Šećer nije imao di da izađe, a bubrezi su radili prekovremeno. Ubuduće u dućanu kupujem sam svoje namirnice i radim ručak. Sutra čitajte i o tome.
Predvečer sjedamo u Irski pub na dnu Beale ulice koji ima binu samo za 2 klavira na kojem boogie woogie sviraju 2 Amera. Drugar porciju fish and chipsa s pivom plaća koliko i put od Chicaga i Memphisa s avionom.
Ja bih radije letia i osta gladan, da moram birati.
Selimo u BB Kingov klub jer već odavno počelo četvrtfinalna natjecateljska večer, u 6 klubova svakih pola sata od 5 popodne do ponoći se izmjenjuje bend, predstavnik svoje zemlje.
Za informacije koji bend kada i odakle nastupa sam nažalost uskraćen. Knjižicu, brošuru sa svim podacima nitko iz benda nije dobio na ruke, već samo djevojka bubnjara koja je platila 125 dolara ulaznicu za sve klubove. Ako je to tužno čekajte samo da čujete ovu informaciju.
Jel čekaš?
Traku za oko vrata s akreditacijom bend je morao iz svog šupljeg džepa platiti za svakog člana, ukupno 30 dolara. I to s oznakom ne Blues Challengea ili organizatora Blues Foundation, već reklamom za Blues Cruise koji organizira Sixthman produkcijska kuća. Prevedeno na naš jezik, platili su sponzorske trake oko vrata. Blues stvarno živi svoje teške dane u 2026.
Ali to ništa ne govori o natjecateljima koji su došli sa svih strana svijeta iz ljubavi prema bluzu.
Slušamo Thirsty Monks iz Kanade i Shantelle & The Juke Joint bend iz Nashvillea.
Fantastično uvježbano, profesionalno, energično i samopouzdano. Ali malo je reći da to sve zvuči slično, na isti kalup pa se veselimo čuti nešto originalno i autentično što obećava K Y Band iz Južne Koreje.
Idem usput u Restroom od staroga kralja, kada i tamo iznenađenje. Pored lavandina stoji tamnoputi gospodin s bočicom u rukama s kojom čeka da poprska moje ruke s tekućim sapunom, a onda dok ih perem pažljivo mi na rame stavlja papirnati ubrus da se njim posložim.
Jao stari, šta bi ja bez tebe?
Uštedio si mi 7 dragocjenih sekundi života. Koje ću sada iskoristiti da se čudim dvima kartonskim kutijicama punih novčanica od donacija. Izgleda da je unosnije visit u muškom WC-u nego svirati.
Koreanci su na bini, doživljaj ih je viditi.
A čuti? Opet, opet, opet isto. I to bez riječi na Korejskom.
Želim sada bend iz Sjeverne Koreje, molim!
Tamo ako ne znaju šta je blues, bar ga žive.
Meni se čini da svi ovi bendovi na kućnu adresu dobili ploču s 10 blues standarda i zadatak da što vjernike odsviraju to. Naučili su oni klasični shuffle 12 ili BB King vibrato blues. Nabubali lekciju, napisali domaću zadaću i eto ih tu.
Jedini bend za sada kojima se na putu do kuće razbila ta ploča je iz Hrvatske. Što nije ni čudo kada znamo kakva je Hrvatska Pošta.
Nisu zato saznali šta trebaju svirati, pa su izmislili nešto svoje. Staro je pravilo, ko zna svirat svira obrade, ko ne zna, taj svira svoje.
Pola deca regea, 2 štrca ska ritma, jedan roka, dvi ledene kocke od bluza, pomiješamo sa drvenom slamkom violine i suncobranom od usne harmonike. Samo fali jedna kriška slajda na Dariovoj gitari da koktel Biljevo Maslo bude savršen.
Selimo u 152 Beale da se još jednom uvjerimo u to.
Gledam curu u šanku, nije ispuštala pogled s bine dok se bend pripremao. Svima u oko upada Jure i violina koja se u bluzu sreće često kao saksofon u metal bendu.
Žiri pored nas, starija uglađena gospoda i gospođe su profesorski strogo se naslonili s prekriženim rukama.
Na ulicama Beale Streeta na laganom i hladnom povjetarcu putuje miris pečenih pilećih krilaca i prženih krumpirića, tamnoputi klinci žicaju donacije za košarkaški klub s letkom koji bi im trebao dokazati vjerodostojnost, dok sa zvučnika se čuje:
Ti bi trebo ić u Pariz,
Ti bi trebo ić u Berlin,
Ti bi trebo rentat babin stan,
stavit solarne panele van.
Duhovna obnova Memphisa na hrvatskom jeziku.
Na trenutak mi se učinilo mi da gospođa iz žirija učinila prepoznatljiv pokret spojenim kažiprstom i srednjim prstom desne ruke dotaknuvši čelo, pa lijevu i desnu stranu grudi nakon čega je mahnito vrtila onu knjižicu pokušavajući saznati tko je ovaj bend i šta radi tu.
Pored mene jedan stariji Amer, saznajem kasnije kolega harmonikaš želi mi nešto reći o bendu, ali je “speechless and beyond the words” . Kaže suze su mu išle dok ih je slušao, ne suze od kapule iz obližnje kuhinje, već suze od oduševljenja.
Publika ih opet ne želi pustit s bine dok gospođa iz žirija želi vidjeti Vedrana u svom bendu. Ne zna ona šta Primošten daje, a ona ne može ponuditi. Svatko želi dio hrvatske magije samo za sebe.
Već 20 sati sam budan, idemo svak prema svom smještaju, oni pješke, ja i Kristijan u bijelom Cadillacu. Sutra je druga večer četvrtfinala i drugi žiri.
Idemo po prolaz.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
