Sedmi je dan avanture u Americi, druga četvrtfinalna večer International Blues Challenge natjecanja u Memphisu, nastup je naših pred novim sucima u istom klubu.
Naravno ne može se uć bez plaćene karte koja nije karta već papirnata narukvica, 15 dolara.
Kako objasnit mrgudu da smo mi s bendom?
No, krenit ću od jutra.
Pohodili smo lokalni dućan koji je opskrbljen kao u vrime nestašica u Jugoslaviji, nema mlika, nema jogurta, nema sira, osim one žute imitacije, nema kruha, ni peciva, već ona kesa tosta, zaslađena. Nešto pivi ima, ali vina nema, jer za to dozvole imaju samo specijalizirane trgovine, liquor store. Račun na blagajni se ne daje, osim ako se traži, a i tada na njemu pišu samo brojke, bez specifikacije. To je korak od onoga kad u birtiji teta u Borosanama s olovkom iza uha naškraba na papiru sve popijeno tu noć.
Ipak neki ručak smo si sklepali, bez šećera.
Lokalni dućani nisu opskrbljeni, a Walmart nam je bio daleko, ali zato smo morali vidjeti najveći trgovački centar roblja, tj. njegovu žilu kucavicu i autoput, rijeku Misisipi.
Memphis je izgrađen na pamuku i tu su mnogi robovi, sve do 1865 ostavili svoj život. Od tuda dolazi blues, ne iz zabave i hira već iz potrebe i nužde da se izrazi bol. Tek 20-ak posto stanovništva je ovdi bijele boje kože, dok su mnogi ostali izravni potomci prisilno dovedenih robova. Uronio sam prst u rijeku i na trenutak se pokušao spojiti s njihovom golemom patnjom. Znam kako vam je bilo. I mi smo se napatili s ovim letovima svim, otkazanim i zakašnjelim, skupom pivom i lošom spizom. Došli smo iz dalekog svijeta svirati vaš bluz, i kako su nas bijelci opljačkali, još koji tjedan ovdi i tražit ćemo posao na plantaži, da preživimo do doma.
Danas nema robova, ali nitko nije slobodan.
Ulazimo u njihovu piramidu, trgovački centar ribarske opreme, restorani i hotel.
Somovi i ostale ribe uživaju u lagodnom životu bez prirodnih neprijatelja, u kavezu akvarija i umjetnih jezera. Tu je jedan od najviših samostojećih staklenih liftova u SAD-u. Ali i taj gušt vožnje u njemu se plaća 8 dolara. Restoran s barom i kuglanom drži glumac Mark Wahlberg s braćom.
Ok je za prošetat, jer to se rijetko može doživjeti u Europi, ali žurimo u centar jer u 19.20 opet nastupaju naši.
Sada već prepoznajem neke face, ljude koji su ih došli opet vidjeti, dok su se suci prominili, ali zadržali isti izraz lica.
Vedran naoružan samo mikrofonom i opasačem punim harmonika opušteno između pjesama nasmijava publiku sa svojim rusko engleskim, Sven na basu u western điletinu na resice pokazuje goli torzo i tetovaže. Jure, prva violina Memphisa se krivi i klizi po bini, Dario na gitari svira svoju svoj bluz iz Bosne, dok Ivan na bubnjevima uživa u prelazima. Bend u anarhističkoj maniri koketira s punkom, psihodelijom, countryjem i folkom, pokazujući svim bluzerima šta znači biti svoj, a ne kopija.
Nagrađeni su zvižducima, urlicima i pljeskom što podgrijava nadu u prolaz do proglašenja polufinalista oko ponoći. Svi su bendovi dobri i svi sviraju bluz, samo s drugačijim aranžmanima.
Za neke sam bio uvjeren da kada bih kliknuo na Shazam izašlo bi 77 rezultata te pjesme koju sviraju, iako su autorski bend. Pretpostavljam da u bluzu kroz povijest se najmanje dešavalo tužbi za plagijat. Kako ćeš dokazati da je išta baš tvoje za nekog tužit kada je sve to posuđeno s plantaže?
Slušamo, minglamo, družimo se, cugamo, ja sam se oko 11 srušio na stolicu, prebacio od jakete kapu preko glave, naslonio laktove na oba kolina, na zapešća spustio umornu glavu, sklopio oči i sanjao.
Oko ponoća jedna od gospođa iz žirija se penje na binu i čita listu sudionika polufinala. Kako ih izgovara čuju se urlici i plač, kamera se okreće prema njima, scene iz Eurovizije. Mi se kulerski pravimo da nam nije važno, dok su neki vanka išli zapalit od nervoze ili zagrliti školjku od muke.
Representing Croatian Blues Forces, Billy Maslow!
Pobjeda!!!!
Idemo u polufinale!
Čaše lete u zrak, piva se proljeva po stolovima i glavama. Pucali bi iz pištolja, ali smo jedini koji ih nemamo. Sutkinja koluta očima, želi proglašavati daljnje sudionike, ljudi su nestrpljivi, ali Vedran joj otima mikrofon iz ruke.
Tenkju evribodi, vi kejm ten tauzan majls from hir, smol kantri, big pipl.
Ormar od zaštitara širine Magic Johnsona ga hvata za rame i gura sa bine. Skočili smo, no problem man, take it easy, we are the winners, no problem.
Ko nam može zamiriti veselje sad? Dolazi na naplatu sav put, neprospavane noći na ulici, odspavani dani na aerodromu, izgubljena prtljaga, žohari ispod kreveta, muka od njihove filter kave, precjenjene pive, zašećernog mesa i brisanja guzice sa toalet papirom debljine rizle.
Netko me udara po leđima, dižem glavu sa kolina. Sven me vuče, idemo.
– Di ćemo, idemo slavit?
– Šta da slavimo, ovu prevaru?!
– Kakva sad prevara, nismo pobijedili?
– Ma šta pobijedili, ti si sve prespavao.
Da. To je izgleda bio samo san, južnjački san.
Idem u krevet pokušat ga nastaviti. Sutra se javim iz okrutne realnosti, ako smognem snage probudit se.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
