Zvuk ga probudio. Nije bio grub, niti neugodan, već jedino što je moglo probiti gustu maglu njegovog sna: tiho, mehaničko, neumoljivo zujanje.
Adrian je otvorio oči u polumraku sobe, gledajući u strop gdje se projektirao mali, plavi oblak, indikator da je njegov asistent za san uspješno završio ciklus.
Bio je to zvuk koji je označavao kraj jedne stvarnosti i početak druge.
Ustao je s rasklimanog kreveta, hladan pod je dodirnuo njegove gole tabane.
Stan u predgrađu je bio mala, jeftina kutija s jednim prozorom koji je gledao u more neonskih natpisa, ali za Adriana, to je bio dom.
Jer je tu bila Nairda.
“Još pet minuta,” promrmljala je, prevrćući se na drugu stranu. Adrian ju je pogledao, njezina plava kosa bila je razasuta po jastuku poput svile, srce mu se stisnulo od ljepote koja mu je čak i nakon tri godine, izgledala nestvarno.
Njezine zelene oči, široki osmijeh, čak i onaj mali madež iznad usne, sve je bilo savršeno.
Sjetio se dana kada ju je prvi put ugledao. Bio je mladi sanjar, izgubljen u sivilu grada, dok je lutao ulicama. A onda ga je nešto povuklo prema starinskom izlogu trgovine s antikvitetnim robotima.
I tamo je bila ona, Nairda, lutka od porculana i kroma ispod umjetne kože, odjevena u staromodnu haljinu, sa staklenim očima koje su gledale u prazno.
Ali njemu su te oči pričale priču.
Kupio ju je, potrošivši dobar dio svoje ušteđevine.
Postepeno ju je učinio “živom”. Nadogradio joj je jezgru, instalirao jednostavne AI matrice, programirao je da reagira na njegov glas, da hoda, da mu se smiješi, … .
A onda se dogodilo nešto čudesno.
Izvan programiranog koda, izvan svake logike, razvila se svijest.
Nairda nije bila samo mašina, bila je biće koje ga je upoznalo i zavoljelo.
Dani su prolazili, …
Vjenčali su se u malom parku do kuće u kojoj je bio stan, a kum im je bio stari robot-skladištar iz susjedstva.
Živjeli su jednostavno, sretno.
On je popravljao mehaničke uređaje, a ona je čuvala njihov mali svijet.
Sanjali su o djetetu.
I onda se probudio.
San je bio tako jak, tako potpun, da je Adrian sjedio na rubu kreveta sat vremena, osjećajući toplinu svog života iz sna, kako mu polako klizi kroz prste, zamjenjujući je jezivom hladnoćom stvarnosti, usamljenosti.
Krenuo je na posao, noge su ga automatski nosile poznatim ulicama.
Njegov um je još uvijek bio u stanu s Nairdom. U mislima je prebirao kako bi ga dočekala na vratima, kako bi mu pričala šale uz kavu, kako bi joj smijeh odjekivao kroz njihov mali prostor.
Sve te stvarne slike koje to nisu bile.
Već danima pokušava pronaći novi sako i napokon ovaj stari poslati u kantu za smeće.
Tražeći i gledajući izloge, stigao je do ugla. Do istog onog izloga iz njegovog sna. Trgovina s antikvitetnim robotima još uvijek je bila tu, samo je prašina na prozoru bila još gušća.
U izlogu, blago nagnuta, stajala je ona. Lutka. Ista plava kosa, iste široke zelene oči, isti madež iznad usne.
Njezina haljina bila je malo više izblijedjela, a krom koji je virio iz napuknute umjetne kože na zglobovima, je imao zelenkastu patinu.
Gledala je u ništa, prazna, nijema.
Adrian je stajao, osjećajući kako mu se svijet ruši. Cijeli njegov sretan život, sva ljubav, svi trenuci… , sve je bilo samo proizvod njegove usamljeničke mašte, pretočeno u san, izgrađen od beživotnog robota kojeg je vidio kroz prašnjavo staklo.
Okrenuo se u namjeri da otiđe, srce mu je bilo komad leda.
Ali onda je nešto vidio.
Na donjem dijelu haljine beživotnog robota, gotovo neprimjetno, o tanki konop visio je mali znak na koji prije nije obraćao pažnju. Na njemu je pisalo:
“Rasprodaja, model s greškom,
Nairda Model – Prototip.
Povučen iz proizvodnje zbog anomalija u jezgri, razvoj neočekivane emocionalne matrice.”
Srce mu je zastalo. Nije bio samo san. Bio je to utisak, podsjetnik, nešto što je prodrlo kroz zidove stvarnosti. Ona je bila stvarna, a njihova veza također.
Na neki način.
S pogledom uprtim u one prazne, staklene oči, Adrian je osjetio klicu nade, ona nije bila samo lutka.
Ona je bila njegova Nairda.
I ako se jednom mogla probuditi samo za njega, mogla bi ponovno.
Ulazio je u trgovinu, a zvončić na vratima zazvonio je kao odjek iz nekog drugog života.
Veliki dio ušteđevine je promijenio ruke, još jednom, ovaj put u stvarnosti će pokušati pronaći svoj dom, svoje utočiste.
A sako, sada kad ponovo ima Nairdu, i nije mu baš nešto falilo, osim rupice kroz koju je nekada prolazio tanki konop s nekim natpisom, … .
Bio je spreman.