Ne baš “swan song, ali … , Gnidrolog i album “Gnosis”

Gnidrolog su u sedamdesetima stekli neospornu reputaciju u underground krugovima. Sama činjenica da su nastupali s Jethro Tull, Genesis, Pink Floyd, … , i to ne kao predgrupa, dovoljno govori o njihovu statusu u tom vremenu. A on nije došao ni za što, jer Gnidrolog je sa svojim debitantskim albumom “…In Spite of Harry’s Toenail “ na sebe skrenuo pozornost cijele zajednice koja je odgovorila na jedan jedini način – bili su zvijezde trenutka. Pa ni nasljednik “Lady Lake” nije grupi odmogao na putu prema zvjezdanom domu, dapače, svojim se sadržajem često veže za pojam remek-djela.
Uglavnom, s dva briljantna albuma činilo se da grupu Gnidrolog čeka blistava budućnost.

No, sudbina je htjela drugačije – rijeka sljedbenika jest pratila grupu, ali iz nekog razloga nije posezala u džep za novčanikom, tako da je komercijalni rezultat prvih albuma bio mršav, toliko mršav da je grupa nakon drugog prestala postojati.

Braća blizanci Goldring nastavili su, u neočekivanom smjeru, te su 1977. godine osnovali punk rock grupu The Port Dukes, s kojom postižu skroman uspjeh. (Ne zaboravimo da su braća Goldring u trenutku izdavanja albuma Gnidrologa jedva bila punoljetna!!)

Kad je val digitalizacije krajem osamdesetih i u devedesetima zahvatio glazbenu industriju, sve analogne snimke su se prebacivale na digitalne, a pri tom su se izdavali već izdani albumi, ovaj put na CD-nosaču zvuka. U toj se turbulenciji štancanja ogromne love bez ikakva kreativnog inputa dogodilo nekoliko “čuda”, a jedno od tih bilo je nezapamćeni obnovljeni interes za grupu Gnidrolog, koja je sredinom devedesetih imala oba albuma plus album uživo, snimljen 1972. na Mayfield Festivalu, u digitalnom formatu reizdana na CD-u.
Interes je bio toliki da je de facto ta nova “pažnja” bila intenzivnija od one kad su stjecali status novih nada prog undergrounda. Ono što je bilo specifično kod ponovnog interesa za grupu Gnidrolog jest da je stara garda sljedbenika jest reagirala, ali većina se regrutirala iz generacija koje nisu ni bile rođene kad su albumi nastali!

Stoga ni ponovno okupljanje benda nije bilo neko iznenađenje, a ono se dogodilo 1999. godine, i 2000. godine braća Goldring s ekipom ulaze u studio i snimaju album “Gnosis”.

Već je u samom startu bilo jasno da je najgluplje što su braća mogla napraviti jest da pokušaju nastaviti ondje gdje su stali prije 30 godina. Stoga se nametnuo novi koncept – nekome drag, nekome ne, ali uglavnom potpuno različit od onog poznatog i istovremeno daleko manje atraktivan od njega.

Ono što daje pečat albumu “Gnosis” jest odsustvo zvuka iz sedamdesetih (što je očito i bila namjera). Pokušaj traženja novog izraza djelomično je uspio, i to na uštrb približavanja benda AOR-u. Pojedine kompozicije toliko su udaljene od legislative benda i istovremeno odaju ne baš laskavu činjenicu da su braća očito poprilično slušala grupu Boston.
Koliko toliko pozitvno jest da je album bogat instrumentalima, ima ih čak sedam.

Stoga, aura ovog albuma, ako je uopće ima, nalazi se na nekoj drugoj strani, na kojoj ne stanuju stanari prijašnjih izdanja. Neki novi sljedbenici su se sigurno priključili, ali broj je bio premalen da bi se grupa održala. Sve to upućuje i dokazuje da je album “Gnosis” jedan običan, skoro pa dobar album u nekim granicama koje nemaju veze s legislativom benda, i tu prestaje njegov domet kao nečeg vrijednog slušanja u kontekstu opusa grupe Gnidrlog.

Produkcijski je album solidno napravljen, to mu se ne može odreći, ali i u tom segmentu postoji jedan minus koji se provlači kao mana većini kompozicija. Na albumu se nalazi rijetko viđeno loš pristup bubnjevima i udaraljkama, koji je na trenutke vrlo iritantan. Pomalo nije jasno zašto, jer bubnjar grupe je znalac i potvrđeno je odličan bubnjar, maštovit i maestralan u prijelazima, na ovom albumu ne pruža ništa od toga. Kad se na to doda da je praktički ne jednom produkcijski smješten na istaknutu poziciju u zvučnoj slici, dobivamo ne baš pohvalnu ocjenu.

Gnidrolog – “Reach For Tomorrow”

Kako je ovo posljednji album grupe Gnidrolog, red je da se osvrnem na nju, njezinu legislativu i (prašnjavo) mjesto u povijesti glazbe.

Gnidrolog je bila dobra grupa i u to nema nikakve sumnje. Uz prvobitni opus grupe East of Eden, stvorili su možda dva najfinija albuma u modernoj progresivno/avangardnoj glazbi dvadesetog stoljeća. Albumi nisu pobrali pažnju koju su zaslužili iz mnogo razloga, ali oni najbitniji bili su sadržani u činjenici da grupa nije htjela podilaziti ničijem ukusu. Svoj su stil razvili i održavali ga, znajući da im je pristup širem auditoriju vrlo limitiran.

Kompleksnost glazbe i njezina višeslojnost jednostavno nisu mogle “iz prve” ući u uši slušatelja, te joj je time sudbina bila zapečaćena. Ne pokušavajući slijediti primjer grupa koje su postigle kakav-takav komercijalni uspjeh, Gnidrolog nisu ni na trenutak pokušali pojednostavniti svoj izraz, niti razviti melodiju, koja je već bila tu, u svom sirovom izdanju. Možda nisu ni znali, tko zna, ali činjenica je da se iz njihova opusa može izvući na tone prekrasnih melodija, utkati ih u slušljivu kompoziciju i dobro prodati na tržištu.

Nadalje, jedan od razloga možda se nalazi i u činjenici da je u to vrijeme bilo previše dobroga na sceni, te jednostavno nije bilo više mjesta za “još jedan” dobar bend ove orijentacije. Sjetimo se, u trenutku kad je izdan “Lady Lake”, na tržištu su osvanuli klasici poput “Thick as a Brick”, (Jethro Tull), “Foxtrot”, (Genesis), “Close to the Edge”, (Yes) i “Octopus”, (Gentle Giant).
Samo kratak pogled na te impresivne naslove – i manje-više sve je, nažalost, jasno.

Nadalje, jedan mali, ali isto tako značajan razlog. Moramo biti realni pa reći – ime Gnidrolog glupo je u samoj konstrukciji. Svi umjetnici, pa tako i glazbenici, nastoje dati sebi ili svojoj grupi neko zvučno ime, koje će se lako izgovarati i dugo pamtiti. Blizanci su napravili točno obrnuto – ime Gnidrolog jedva se može izgovoriti, a kamoli pamtiti.

S druge pak strane, još nejasnije zvuči ta činjenica o anonimnosti, kad se zna da su Gnidrolog nastupali ravnopravno s najvećim grupama na Otoku, započevši od Colosseuma, King Crimsona, Gentle Gianta, Wishbone Asha, Soft Machinea, Pink Floyda, The Nice, Yes, francuske Magme i naposljetku s grupom Genesis.

Ovi posljednji, grupa Genesis, su im neko vrijeme bili čak predgrupa, jer je Gnidrolog u to vrijeme bio poznatiji od njih. Stvarno čudno i nerealno, ali kao što smo do sada nebrojeno puta rekli – život priča priče ili katkad, uopće ih ne piše, a trebao je.  

I za sam kraj jedna frapantna činjenica.
Cijelo vrijeme govorimo o glazbi koju je stvorila grupa Gnidrolog.
Cijelo vrijeme govorim o kompleksnosti, višeslojnosti i samoj vrijednosti glazbe ovog benda.
Cijelo vrijeme govorim pod kojim utjecajima su se nalazili i na koga su utjecali, i pri tom spominjem cijelu prvu ligu otočkog progresivnog pokreta, od kojih su mnogi postali planetarno poznati i popularni.

Sve to djeluje vrlo impresivno, ali još impresivnije sve skupa zvuči kad znamo da su glavni protagonisti ove priče, braća Goldring, imali manje od 20 godina!!!!

Što više reći!