Nastavljamo druženje sa grupom Gnidrolog. U prošloj emisiji sam predstavio prošireni prvi album grupe “In Spite Of Harry’s Toe-nail” te dao osnovni prikaz o grupi.
U ovoj emisiji je na redu drugi album “Lady Lake”, te odabrane teme sa posljednjeg albuma “Gnosis”, izdanog skoro 30 godina nakon prethodnika. Imajući između sebe toliki vremenski gap, kao normalna se nameće činjenica da ovaj posljednji album koncepcijski pa i muzički ne pripada taboru svog prethodnika, a ni debut albuma.
Tako će se u neku ruku, emisija, muzički, sastojati od dva djela.
Gnidrolog – “Lady Lake”
Dunque, nakon izlaska prvog albuma, Gnidrolog kreće na turneju i neumorno skladaju. Te iste, 1972 godine ponovo ulaze u studio i snimaju svoj drugi album “Lady Lake”. Album doduše po svom izlasku biva bolje primljen od prvijenca, ali još uvijek daleko ispod one razine koju je zasluživao.
Kako vrijeme čini svoje, stvari lagano dolaze na svoje mjesto. Tako se uz ovaj album veže pojam “zaboravljeni klasik”, što dovoljno govori o njegovom status danas.
Muzika na albumu je evoluirala, tako da imamo jednu izbalansiranu, “smireniju” verziju neurotične fuzije. (Ovo treba shvatiti pod navodnike.)
Novopridošli članovi banda su se lijepo uklopili, štoviše, donijeli su svoj potpis na zvučnoj slici banda. Govorim prvenstveno o John Earleu, na saksofonu i flauti. S Nielom na oboi, John stvara skoro savršenu ravnotežu oporom zvuku gitare. To otvara nova polja za istraživanje i band tu šansu koristi do maksimuma.
Melodija je ta koja se najviše okoristila novim odnosom snaga. Ne postoji minuta u muzičkom kolažu, koja ne sadržava neku melodiju ili njenu varijaciju.
Ima još jedna pozitivna stvar koja se dogodila dolaskom John Earlea u grupu. Svojim načinom sviranja flaute i njenom ulogom u zvuku grupe, John je na pristojnu udaljenost grupu približio izrazu Jethro Tulla, pa i s tog aspekta ostaje nejasna činjenica o permanentnoj anonimnosti ovog banda, kojeg je povijest čak smjestila u klub opskurnih sastava?!
No, tako je bilo.
“Lady Lake”
Album otvara “I Could Never Be A Soldier”, snažna antiratna tema i na prvi korak, dokaz o snazi nove inkarnacije banda. Nevjerojatna mješavina utjecaja kanalizirana u jedinstveni izričaj. Sam uvod s dvije flaute i vokalom otvara široko polje za nastavak. I ono što sam već napomenuo, melodija. Tu se otvara nova linija koja će obojiti ovaj album. Uglavnom, instrumentalno prekrasna tema, melodijski dotjerana. Rafiniranu sirovost sa prvog albuma, ovdje zamjenjuje lepršavost koju samo flauta može dati. I uz to, nevjerojatna bas dionica, koja, hm, daje na King Crimson iz metalne faze (!?) Instrumental eskalira kako po intenzitetu tako i po snazi. Od onog lepršavog početka, sredinom teme imam snažni pasaž u kojoj bas i flauta vode glavnu riječ, da bi onda gitara privela temu završetku, ali kako… . Ne želim griješiti dušu, ali Uriah Heep ovim momcima puno, puno duguje……
Sama tema u kompozicijskom smislu je toliko podobna da iz nje izađe dobar, dobar, hit, da je prosto nevjerojatno, da je nitko do sada nije obradio. Lirika je tipična za to antiratno doba, te se na njoj ne bih zadržavao, jer kod ove i ovakve muzike, glas je prvenstveno instrument, a tek onda glasnik smisla riječi koje izgovara.
Kompozicija “Ship” slijedi. Šestominutna tema, “Crimsonovo” sax otvaranje, skoro da očekujem Greg Lakea da propjeva. I ponovo, neponovljiva melodija zauzima prostor.
Ovdje bi nešto rekao o melodiji kod progresivne muzike uopće. Naime, kad o melodiji govorim kod ovog i sličnih bendova, nije to ona ljepljiva, patetična, instant i što ja znam koja sve ne, melodija. Govorim o logičnoj, uhu ugodnoj zvučnoj liniji koja na svoj sirovi, kruti način, samo u stvari nagovještava koja se prekrasna melodija krije ispod nje.
Kad ta melodija izbije na površinu, a to je ono na što mislim kad kažem “razviti melodiju”, onda recimo, dobivamo remek djelo tipa “Lizard”. Za razliku od mnogih, Gnidrolog čak ide korak naprijed, ostavljajući nama koji slušamo, da sami zaokružimo tu liniju u našim glavama. Poprilično teško za objasnit, ali onaj tko ovu muziku stvarno posluša, taj će znati o čemu govorim.
Idemo dalje.
“A Dog With No Collar”, akustična tema naslonjena na “Ship”. Ponovo u prepoznatljivom stilu, sličnom ranom Crimsonu, a opet toliko različito. Diskretna akustična gitara, decentni vokal i oboa. Efektivno do bola!
I onda slijedi naslovna tema “Lady Lake”. Što reći o noj, a ne upasti u zamku naj naj..?
Ajmo pokušat ovako.
Počima mračnom jazzy sekvencom, bas i duhaći, bubnjevi skoro da smetaju. Poslušajte kako su odradili pozadinsku zvuk, zvučni zid sastavljen od čela, saksofona i bas gitare. Ovako nešto nisam čuo još od “Lizarda”, King Crimsona. Još samo fali Jon Anderson i ugođaj bi bio potpun.
Ovo je vjerojatno vrh vrhunaca ovog banda.
I jedna ljubavna pjesma u stilu Gnidrologa. Po prvi puta u stvari Colin Goldring eksploatira mogućnosti svog glasa. Rijetka tema u kojoj su klavijature. Uz Charlotte Fendrich na pijanu, Nigela na oboi, zvučnu sliku tvori klasični rock sastav. To ovu temu i smjesta u najbliže standardnom rock izrazu tog doba.
“Social Embarrassment” nas vraća natrag na put kojim korača ovaj band. Skoro Canterbury atmosfera, nakrcana instrumentima, od kojih svaki ima svoju striktnu ulogu unutar zadanog okvira kompozicije. Ovako rečeno, zvuči uniformirano, no, stvarnost je sasvim drugačija. (Kad promislim, drugačije jednostavno i ne može biti). Jer pored agresivnog čela, još “nesnosnijeg” saksofona, reda mora biti kako bi se izbjegla kakofonija, na kojoj je granici kompozicija skoro cijelo vrijeme. Dijeli je onaj mali presudni korak, kojeg nije napravila. Završetak u stilu, veličanstveni gitarski solo, praćen užasno agresivnom podlogom.
Ako je i jedna kompozicija zaslužila da bude posljednja iz ovog djela opusa Gnidrologa, onda je to “Social Embarrassment”. U sebi sadrži esencu King Crimsona, atmosferu Canterburya i originalni potpis Gnidrologa.
Dostojan closer albuma.
Omot albuma je posebna priča. Za razliku od svog prethodnika, omot ovoga albuma savršeno preslikava muziku koja se u njemu nalazi. Pogledajmo samo elemente koji čine grafičko rješenje. Jezero, labud, ruka do lakta, s ispruženom šakom i otok (Avalon). Postavljajući u kompoziciji ove elemente, umjetnik koji je radio omot, šalje jasnu poruku. Primjetna je zamjena uloga u kompoziciji, koja još više pojačava impresiju. Naime, ruka sa šakom u stvari treba izvirati iz jezerske vode, a u šaci se treba nalaziti Excalibur, poklon “Lady of the Lake”, Merlynu. (primjećujete igru riječi naslova albuma!). Mač po svojoj namjeni ipak simbolizira ubijanje, te je njegova odsutnost i dislokacija ruke simbolična. S druge strane, labud koji izlazi iz vode raširenih krila, spreman da uzleti, umjesto mača nosi svoju poruku, poruku mira.
Ali ni tu nije kraj priče koju priča ovaj omot, jer ta ista šaka u kojoj se ne nalazi mač, ipak svojim pokretom pokušava spriječiti labuda da uzleti. Vječna borba zla protiv dobroga!
Ukratko, omot je remek djelo grafičkog prikaza muzičkog sadržaja albuma!
I za kraj ovog prikaza omota albuma, samo jedna rečenica. Autor omota je Rodger Dean.
Ova činjenica manje više, sve govori!
“Lady Lake” je čudesan album, prepun iznenađenja. Glupo ga je čak i uspoređivati s prethodnikom, jer sam zvuk je toliko evoluirao u tako kratko vrijeme, da sa sigurnošću možemo reći, govorimo o različitim albumima, s različitom muzikom, koja se teško uopće može uspoređivati. Katkad su ukusi presudni, pa tako vjerojatno i u ovom slučaju, ali sa svoje strane, ja slušam prvi album i ovaj drugi, kao dva sasvim različita muzička djela, bez ikakvih namjera za bilo kojim poređivanjem, a pogotovo ne onaj u stilu, koji je bolji, a koji lošiji. Kod takve logike ulazimo u polje ljudske gluposti, a ona je, nadam se, daleko od logike ovih emisija.
Stoga, ajmo na slušanje.
Gnidrolog i njihov drugi album “Lady Lake” !
Nedugo nakon izlaska drugog albuma, grupa se zbog nedostatka bilo kakve medijske, a time komercijalne podrške, raspada. Nakon razlaza, Nigel Pegrum se pridružuje grupi Steeleye Span, dok braća Goldring, 1976. godine, oformljavaju punk rock band The Pork Dukes!?
Ni s njime ne postižu neke rezultate, te se posvećuju poslu session muzičara po studijima. Njihov put slijede i ostali iz banda, osim Peter “Mars” Cowlinga, koji počinje suradnju s Pat Traversom 1975 godine, i s njime postiže zavidni uspjeh.
No, priča još nije gotova i pripremite se na jedno sasvim različito muzičko putovanje.
“Gnosis”
1999. godine brača Goldring ponovo okupljaju band. Razlog tomu su bila reizdanja prva dva albuma, te album u živo, snimljen 1972 godine na Mayfield Festivalu.
Ova reizdanja i izdanje živog albuma, su probudili pažnju auditorija za ovom grupom. U biti, više su privukla pozornost novih slušatelja, nego probudila stare. Bilo kako bilo, 2000. godine braća s ekipom ulaze u studio i snimaju album “Gnosis” .
Najgluplje što su braća mogla napravit, je da pokušaju nastaviti ondje gdje su stala prije 30 godina. Stoga se nametnuo novi koncept, nekom drag, nekome ne. Za mene, različit, ali manje atraktivan od originalnog iz sedamdesetih.
Album je bogat instrumentalima, ima ih čak sedam.
Ono što daje pečat albumu je odsustvo zvuka iz sedamdesetih. Pokušaj traženja novog izraza je djelomično uspio, i to na uštrb približavanja banda AOR-u. Slušajući pojedine kompozicije, imam osjećaj da su previše slušali Boston za vrijeme pripreme ovog albuma. Ajmo bit realni i reći, “Gnosis” je dobar album, ali samo to.
Dakako, nikakve paralele sa prethodnicima ne postoje, niti ih treba raditi. Produkcijski album je solidno napravljen, ali ono što mene posebno smeta, to je bubnjanje. Niegle može daleko bolje od ovoga što je dao na albumu. Na trenutke je čak dosadan, nemaštovit, predvidljiv, uglavnom, sve ono što bubnjanje čini inferiornim u jednoj zvučnoj slici.
Za slušanje sam odabrao većinom instrumentale, jer u temama s vokalom, band jednostavno previše skreće u AOR, a to već izlazi iz koncepta ove emisije.
I na kraju, zaključak.
Gnidrolog je bila dobra grupa i u to nema nikakve sumnje. Uz prvobitni opus grupe East of Eden, stvorili su možda dva najfinija albuma u modernoj progresivno/avangardnoj muzici dvadesetog stoljeća. Albumi nisu pobrali pažnju koju su zaslužili iz mnogo razloga, ali oni najbitniji su bili sadržani u činjenici da grupa nije htjela podilaziti ničijem ukusu. Svoj stil su razvili i održavali ga, znajući da im je pristup širem auditoriju veoma limitiran.
Kompleksnost muzike i njena višeslojnost jednostavno nisu mogle ući u uši slušatelja, te joj je time sudbina bila zapečaćena. Ne pokušavajući slijediti primjer grupa koje su postigle kakav takav komercijalni uspjeh, Gnidrolog nisu ni na trenutak pokušali pojednostavniti svoj izraz, niti razviti melodiju, koja je već bila tu, u svom sirovom izdanju. Možda nisu ni znali, tko zna, ali činjenica je da se iz njihovog opusa može izvući na tone prekrasnih melodija, utkati ih slušljivu kompoziciju i dobro prodati na tržištu.
Nadalje, jedan od razloga se možda nalazi i u činjenici da je u to vrijeme bilo previše dobroga na sceni, te jednostavno nije bilo više mjesta za još jedan dobar band ove orijentacije. Sjetimo se, u trenutku kad je izdan “Lady Lake”, na tržištu su osvanuli klasici poput, “Thick as a Brick”, Jethro Tull, “Foxtrot”, Genesis, “Close to the Edge”, Yes i “Octopus”, Gentle Giant. Samo kratak pogled na te impresivne naslove, i manje više sve je nažalost jasno.
Nadalje, jedan mali, ali isto tako značajni razlog. Moramo biti realni pa reći, ime Gnidrolog je glupo u samoj konstrukciji. Svi umjetnici, pa tako i muzičari, nastoje dati sebi ili svojoj grupi neko zvučno ime, koje će se lako izgovarati i dugo pamtiti. Blizanci su napravili točno obrnuto, ime Gnidrolog se jedva može izgovoriti, a kamoli pamtiti.
S druge pak strane, još nejasnije zvuči ta činjenica o anonimnosti, kad se zna da su Gnidrolog nastupali ravnopravno s najvećim grupama na Otoku, započevši od Colosseuma, King Crimsona, Gentle Gianta, Wishbone Asha, Soft Machine, Pink Floyda, The Nice, Yes, francuske Magme i naposljetku s grupom Genesis.
Ovi posljednji, grupa Genesis, su im neko vrijeme bili čak predgrupa, jer je Gnidrolog u to vrijeme bio poznatiji od njih. Stvarno čudno i nerealno, ali kao što smo do sada nebrojeno puta rekli, život priča priče ili katkad, uopće ih ne piše, a trebao je. I ako se mene pita, grupa Gnidrolog stoji uz bok svim velikanima koje sam maloprije spomenuo.
I za sam kraj jedna frapantna činjenica, bar za moje poimanje.
Cijelo vrijeme govorim o muzici koju je stvorila grupa Gnidrolog.
Cijelo vrijeme govorim o kompleksnosti, višeslojnosti, i samoj vrijednosti muzike ovog banda.
Cijelo vrijeme govorim pod kojim uticajima su se nalazili i na koga su uticali i pri tom spominjem cijelu prvu ligu Otočkog progresivnog pokreta, od kojih su mnogi postali planetarno poznati i popularni.
Sve to djeluje veoma impresivno, ali još impresivnije sve skupa zvuči, kad znamo da su glavni protagonisti ove priče, brača Goldring, imali; manje od 20 godina!!!!
Što više reći!
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
