Trećim danom Thrill Blues Festival je završen.
Iako je taj treći dan uvijek nekako u sjeni, jer udarni je bio ispred njega, to ne znači da je bio manje uzbudljiv. Bio je, i te kako.
No, hajmo ispočetka, jer dan je bio krcat događajima. Počelo je u jutarnjim satima, dakako sa školicom za male bluesere. Kad je između ostalih, predavač Yogi, onda vjerujem da ne treba „crtati“ činjenicu da su mladi imali vrh prezentaciju. Prema izjavama Borisa Hrepića Hrepe i Mira Dimića, mentora ovog projekta, školica je ove godine kulminirala i doživjela svoje najbolje izdanje do sada, dakako, s nadom i uvjerenjem da će sljedeća biti još jača, veća, brojnija.. .
Po već ustaljenom običaju, popodnevni dio dana je otvorio maraton u kojem su sudjelovale sve generacije, od mladih trkaća za koje se nikad ne bi moglo reći da mogu odraditi ovu ipak zahtjevnu trku, do porodica i dakako solo trkaća u najboljim godinama, koji su i odnijeli pobjedu. U biti to „pobjedu“ je deplasirano spominjati, jer bitno je sudjelovati i tu sve završava.
Po samom proglašenju pobjednika (ipak ih je bilo), počeo je popodnevni program kojeg su otvorile mlade snage i to bivši i sadašnji polaznici školice za mlade bluesere. Bilo je ipak impresivno vidjeti kako napori entuzijasta Hrepe i Mira daju rezultate, a vjerujem, za koju godinu će ti rezultati i vladati scenom.
Prvi su na pozornicu izletjeli Westsiders, koji su odsvirali dvije numera, dakako uz pomoć Mira i Hrepe.
Nakon njih je došao Odin sa svojim bendom. Ovo je već bilo puno ozbiljnije. Transformacija od lani je očita i Odin grabi velikim koracima prema naprijed. Nekako mi se cijelo vrijeme nameće poredba s Bonamassom, nadam se da će i ostatak vremena na pozornici ići njegovim stopama.
I naposljetku, na pozornicu su izašli The Black Fog, koji su bili još jedan razred iznad prethodnika, no za razliku od njega pokušali su ipak nešto van njihovog razreda. Za Gary Moorea treba ipak malo više od onoga što oni trenutno imaju. Ali, sudeći po ostatku viđenog, neće puno proći do toga.
„Odrasli“ set su otvorili gosti iz Banja Luke, Tabacco Blues Band. Teško se ima što reći o ovim veteranima kojima je blues već odavna zamijenio krv i plivaju u njemu kao riba u vodi. Očito da im je blues i prva i druga i treća i sva ostala ljubav, a takva je bila i izvedba, pa i ukupan nastup. Bez eskapada tipa, vidi kako ja sviram, pošteno, skoro, „udarnički“, odradili su set u veteranskoj maniri (pozitivan predznak!).
I onda su na red došle domaće akvizicije, Ozone i Raptor.
Ozone je već klasično dobar, simpatično pokrivaju hitove iz prošlosti, ali i svoju „Cetinu“ i svaki put iznenade svježinom obrade. Šteta što nisu krenuli korak dalje i pokušali još nešto, očito im leži … .
Raptor je na drugu stranu nešto sasvim drugačije. Iako cover band, zvuče moćno i uigrano. I ne samo to. Pod patronatom Ivana Kozine bend debelo iskače iz okvira običnog reproduktivnog benda. Ne bi ni tu bilo loše vidjeti neki autorski uradak, jer prostora za to očito ima.
I onda je došao kraj u obliku headlinera treće i posljednje večeri, Bosak & Second Hand Band. Kao vlasnici odličnog albuma „Based on a True Story“, B&SHB nisu imali težak zadatak, prenijeti atmosferu albuma i dakako približiti je onima koji ga ne poznaju.
Bez ustezanja moram priznati da je trenutno B&SHB jedan od naših najvećih bendova uopće, a kad o južnjačkoj provenijenciji govorimo, neosporni lider. Mješavina Southern rocka s jedva primjetnim, ali ipak prisutnim elementima countryja uz dašak soula, daje formulu koja ne može omanuti. Kad na to zbrojimo virtuoznost, ali i impresivni arsenal gitara i ostale tehnike, uz instaliranu, daje ono što svaki gledatelj pred pozornicom čeka i s odobravanjem prima.
B&SHB su odradili odličan koncert i dokazali sve gore navedeno, pa i više od toga. Materijal kojeg su izveli je dakako bio autorski, ali bilo je i izleta u „tuđe dvorište“, no, ti izleti su bili, wouu. „Delta Lady“ i „Letter“ u njihovoj izvedbi dobivaju novo ruho i težinu.
Posljednjom notom ovog velikog benda je završen i šesti blues festival u Trilju. Nažalost, ta je posljednja nota odsvirana pred malo svjedoka, koji su pak potaknuti pozornicom sudjelovali u koncertu kao da ih je na stotine. I kad publici govorim, treća večer je nekako uvijek bila večer kad su se sumirali rezultati i nekako usput slušala muzika. Do ove godine, jer posjet je bio ipak iznad očekivanja, bar mojih, a govorim iz iskustva. Ne bih se „tija itiat“ brojkama, ali pred pozornicom je stajao impozantan broj duša kad imamo na umu tu treću večer.
I za kraj nešto o zvuku. Festival je imao dvije pozornice, za prvu večer malu i ostatak, veliku. Količina i kvaliteta opreme nije bila upitna, a to se i dokazalo tijekom svih dana festivala. Sve što po tom pitanju treba krasiti jedan festival otvorenog tipa, bilo je tu, stoga, bar s moje strane, pohvala na trudu i konačnom rezultatu. A tehnički problemi, njih je uvijek bilo i bit će ih. Zato se uostalom i zovu problemi. No, sve dok ne utječu na tijek zbivanja na pozornici, nepotrebno ih je i spominjati.
I što na kraju reći o ovogodišnjem festivalu, a ne upasti u zamku patetike ili tikete plaćenog oglasa?!
Već je odavno jasno da organizator ide na nešto veliko, ali ne i monstruozno, kad projekt melje sve humano ispred sebe. Sama bit festivala, njegova duša je blues. Oko tog kamena temeljca su se ispreplele mnogobrojne niti koje ga okružuju i do ovog, pa i na ovom izdanju festivala postigao je nešto što treba čuvati po svaku cijenu, jer to malo tko ima, bar u okruženju. Radi se o balansu arhaičnog, sirovog, onog skoro pa primalnog root bluesa, koji je svoje predstavnike imao na svakom od festivala, preko njegove urbane varijante, dakako pomiješane sa soulom, R&B, pa i rockom, do njegove današnje (pa i sutrašnje) varijante, koja nije okrenula leđa izvoru, ali gleda prema naprijed, u budućnost.
I da, ma koliko trenutno blues kao forma bio van trendovskih stremljenja, blues ima i uvijek će imati budućnost. Iskreno rečeno, kad se pogledaju ta trendovska stremljenja onda je za blues povoljno što nije u zagađenom okolišu gdje caruje retardirana logika i potpuna unificiranost zvuka bez ičeg u sebi.
Thrill Blues Festival je postao institucija, koja je dobrom organizacijom i kvalitetnim programom priskrbila epitet najvećeg blues festivala u nas. No, taj epitet naj ovo, naj ono i nije nešto impresivno, bar ne meni, jer u tom slučaju bi bilo samo pitanje trenutka kad će taj primat preoteti netko dugi. Ono što jest presudno, ovo je festival s ljudskim licem, pun duše i s blues senzibilitetom koji se ipak teško i rijetko nađe daleko šire od naše domovine.
Stoga, prst gore za ono, vidimo se dogodine!