6th Thrill Blues Festival

najava

Da Thrill Blues Festival ima nakanu postati ne jedan od, već najveći blues festival na našim prostorima, to je odavno poznato. Još od onih dječjih muka na počecima cilj je bio jasno definiran. No, nije ga samo to definiralo kao potencijalno velik događaj već i sam pristup organizaciji, pa i marketinškoj promociji.

Kao prvo i za posjetitelje najbitnije, ulaz na festival je besplatan, što mu u startu otklanja auru klišeiriziranog konzumerizma u cilju stjecanja profita. Odsustvo „kupljenih karata“ automatski definira komercijalni status, što dakako nema nikakve veze s umjetničkim. Jer taj umjetnički je drugi dio priče, a glasi: na polju bluesa, do danas je pozornicom prodefilirala mala armija najeminentnijih bluesera, ali i onih koje će to tek postati. Kako je bazen neiscrpan, daleko više ih čeka priliku ugledati pozivnicu u „poštanskom sandučiću“.

Tako je predviđeno i ove godine. Šesti po redu i ako je suditi po najavi, najjači do sada. Formacija je ubitačna i unutar žanrovski diversificirana, ali ne i raspršena van blues kišobrana. I to bogatstvo izričaja je još jedan parametar koji ovaj festival stavlja van konteksta komercijalnih i žanrovskih festivala u nas, a vjerujem i daleko šire.

Kako festival svake godine ide korak naprijed, tako je i ove godine uvedena novitada, predstavljanje nadolazećeg line up-a za feštu u šestom mjesecu, koja je održna u pubu Baraka u Splitu.
A line up je impresivan. Da ne ulazim u detalje, klikom na poveznicu „ovdje“ možete naći službeni dokument koji manje, više sve kaže, ali na ovom mjestu samo par natuknica o headlineru.

Dakle, apsolutni headliner i do sada najveća „zvjerka“ koju je festival imao, Robben Ford, ime od formata, čovjek koji u eri sumraka gitarskih bogova kotira kao jedan od najvećih. O njegovim suradnjama su se već isprele legende, jer imena su, ne impresivna, usudio bih se reći, suluda, Miles Davis, Joni Mitchell, George Harrison, Larry Carlton, Rick Springfield, Little Feat i Kiss.
Dovoljno!?

No, Robben je samo predvodnik cijele armije koja će nastupiti na festivalu. Raspon izvođača je lijepo naglašen u najavi, „od SAD-a preko Francuske do regije – koncertni program donosi nastupe više od deset vrhunskih blues imena“

Tu je još neizostavna školica za mlade bluesere, izložba bluesa, projekcija dokumentarca i još puno, puno toga!

Drugi dio večeri je počeo nastupom dua Charlie & Bell Blues Experience, koji su u mračnu i hladnu splitsku noć donijeli dašak root bluesa. Zvuk muljevitog Mississippija se razlio s pozornice i čemu tajiti, ljubiteljima ovog izričaja, priredio vrhunski užitak. Na pozornici im se pri kraju pridružio i Lovre (Predrag Lovrinčević), koji je stavio točku na „i“ nastupu ovog dua.

I naposljetku, Sunnysiders, nakon pet godina pauze pred splitskom publikom. U osvit izlaska novog albuma, s repertoarom sačinjenim od kompozicija s prijašnjih. Dakako, koncert je otvorila „Hard Connection“, pjesma koja bi da je bloga i pravde harala top listama diljem svijeta. Ni nastavak nije bio lošiji, dapače. Izbor kompozicija pa i njihov raspored je bio lijepo tempiran, dajući cijelom koncertu neophodnu dinamiku i dakako, odvraćalo glavu od pogleda na sat.

I to bi bio onaj klasični dio kad o Sunnysidersima govorimo. Odgledao sam ih ne sjećam se koliko puta, svaki put me oduševe nekom sitnicom, kvakom ili pak samom spontanošću koja u sprezi s energijom koju imaju i rasipaju na sve strane, predstavlja ono najbolje što u ovom trenutku naša scena može pružiti, dakako, u tom žanru.

No, na nastupu u Baraki se dogodilo i još nešto, i ponovo, da, iznenađenje. A ono se manifestiralo u neobičnom pristupu izvedbi manje, više svih kompozicija. Aj ne baš svih, ali broj je popriličan. Naime, sve je „standardno“ na početku i onda za instrumentalnog djela na scenu stupa „šaltanje u retro mode“, skoro pa jam, na trenutke i van toga, „skoro“, vraćajući iole sentimentalnog i nostalgičnog pripadnika gerijatrijskog reda daleko, daleko u prošlost, kad je vokal bio nužno zlo, kompozicija u kosturu od tri četiri minuta samo izlika za svirku, a jam carevao prostorom zauzimajući centralni dio koncerta i samog događaja.
Svi su se ti „jam“ dijelovi isprepletali s naracijom, neurotičnom gitarom i frenetičnom ritam sekcijom, koji su svaki za sebe posebna priča. Sve u svemu, bez ulaženja u detalje, jer i nisu bitni u ovoj priči, ako je ovo neki pravac koji će se Sunnysiders u živo kretati, hm, tempting, tempting!!

Te stoga za kraj, jedno retoričko pitanje i ne baš retorički odgovor:
Smell like Frisco at 68?
Ofkors!
I like it!


Bila je to lipa večer, i još lipši uvod u feštu.

Ukratko, Trilj, 30. Lipnja – 02. Srpnja!!

See ya!

na vrh