U ovoj emisiji uredničku palicu prepuštam Grulović „Floyd“ Zoranu i njegovom osvrtu na koncert Rodgera Watersa u Zagrebu, u četvrtom mjesecu 2011 godine.
Odmah na početku treba reći da samu činjenicu da se Zagreb našao na listi gradova u kojima će Roger Waters izvesti svoju “The Wall” predstavu obilježavajući time 30-godišnjicu izlaska istoimenog antologijskog albuma treba shvatiti kao veliku privilegiju.
Do sada su fanovi Watersa i Pink Floyda morali putovati u Beč, Udine ili Budimpeštu kako bi uživo slušali njihovu glazbu.
Roger Waters, kreativni genije benda Pink Floyd, u svojoj 67. godini odlučio se na svjetsku turneju usprkos izjavama u mlađim danima kako mrzi putovanja i velike koncerte.
Zanimljivo je da iako je album “The Wall” jedan od najuspješnijih i najefektnijih glazbenih uradaka u modernoj glazbenoj povijesti, sami album je uživo izveden samo 5 puta sve do današnje turneje.
Najupečatljiviji The Wall koncert održao se 21. srpnja 1990. godine u Postdamer Platzu gdje se slavio pad Berlinskog zida. Na samom koncertu okupilo se više od pola milijuna ljudi, a deseci milijuna ljudi ga je gledalo putem televizijskoga prijenosa.
Kritičari su ga ocijenili kao “najbolji show ikada” i zaključili kako je Waters postavio nove koncertne standarde.
S obzirom na to da je od tada prošlo 20 godina pojavile su se nove tehnološke mogućnosti. Kako bi postigao sličan teatralni efekt odlučio je cijelom dužinom zida prikazivati video projekcije.
Pomalo iznenađujuće je kako animacije koje su nastale prije skoro tri desetljeća još uvijek nisu izgubile na svojoj svježini i aktualnosti.
Gotovo je nemoguće prepričati ovaj glazbeni događaj u cijelosti, ali pokušat ću prenijeti najznačajnije trenutke koncerta.
S obzirom na to da je Waters na glasu kao točna osoba potrudio sam se da budem na svojem mjestu dosta prije 20 sati što i nije bio lagan zadatak jer je pronalazak parkinga već oko 18 sati bio ravan dobitku na kladionici.
U prepunoj Areni ispred koje se šepurilo nekoliko desetaka crnih tegljača nalazilo se oko 18 000 ljudi.
Iako sam bio uvjeren da će na koncertu biti i dosta 20-godišnjaka to se, na moju žalost, ipak nije ostvarilo. Publiku su uglavnom činili pripadnici zrelije populacije, a nerijetko se moglo vidjeti i 60-godišnjaka u majici Pink Floyda kako klima glavom na taktove glazbe.
Početak je bio dosta eksplozivan, kao što se moglo i očekivati, i publika je u startu izbombardirana raznim vizualnim efektima.
“In The Flesh” je vjerojatno najbolja uvodna pjesma koju sam vidio na koncertima uživo, kaže Grula.
Vatromet, vojnici koji nose zastave, Waters u diktatorskoj uniformi , grbovi s ukrštenim čekićima, sve nam to govori da će ovo biti multimedijalni spektakl za pamćenje.
U samom klimaksu pjesme veliki model aviona bombardera iz drugoga svjetskog rata zabija se u zid na pozornici visok 15 metara i nestaje u plamenu.
Na “Another Brick In The Wall pt.2” publika reagira dosta burno, a tome pridonosi i ogromna lutka strogog profesora koja se pojavljuje na pozornici. Dječji zbor koji pjeva svoju dionicu revoltirano maše prema profesoru.
Pjesmu “Mother” Waters je posebno najavio objasnivši nam kako će imati duel sam sa sobom. Na velikom okruglom ekranu pustio je snimku iz 1980. godine kada je u Londonu prvi puta uživo izvodio tu pjesmu.
Najupečatljiviji moment tijekom izvođenja te pjesme je kada Waters otpjeva stih “Mother, should I trust the Government?”, na desnoj strani zida se pojavio natpis “No Fucking Way”, a na lijevoj se, uz euforiju svih u dvorani, pojavio prijevod “Nema Jebene Šanse” (odnosno, da budemo potpuno iskreni, pisalo je “Nema Jebene šanse” , ali oprosti ćemo mu taj previd).
Sve vrijeme koncerta zid se neprestano gradi.
“Goodbye Blue Sky” se dijeli na dva dijela; prvi prikazuje idiličan život uz harmoničnu glazbu, dok drugi dio nosi scene ratnih aviona koji umjesto bombi izbacuju obilježja raznih totalitarnih režima, religija, ideologija i logotipe velikih korporacija uz zastrašujuću glazbu.
Jedna zanimljivost vezana za ovu pjesmu. Dječji glas koji se čuje na početku i koji govori; “Look mommy, there’s an aeroplane up in the sky“, je ustvari Watersov sin Harry.
Trideset godina poslije Harry svira klavijature u bendu svoga oca.
Na pjesmi “Young Lust” pojavljuje se golema lutka “žene sumnjiva morala“, a zid je potpuno dovršen uz završne taktove pjesme “Goodbye Cruel World”.
Tu završava prvi dio koncerta.
Koncert je , baš kao i album, podijeljen na dva dijela. Tijekom pauze, koja traje oko pola sata, na zidu se vrte slike poginulih vojnika iz raznih ratova, a među njima se pojavljuje i otac Rogera Watersa koji je poginuo u drugom svjetskom ratu.
Nakon pauze počinje “Hey You” koja se u potpunosti svira iza zida. Glazba koja se čuje iz vrhunskog ozvučenja i svjetlost koja prodire kroz pukotine zida u potpunosti dočarava sliku koju je Waters imao na umu prije 30 godina kada je želio napraviti distancu između sebe i publike za koju je smatrao da ga ne razumije i da ga nije dostojna.
Sličan koncept osamljenosti, kako smo čuli, nastavlja se i na “Is There Anybody Out There?” gdje se otvara samo jedna cigla u zidu iz koje proviruje Waters i jaka svjetlost iz reflektora koji se nalazi iza njega.
Na drugom kraju, otvara se malo veći dio zida koji prikazuje hotelsku sobu i Watersa u naslonjaču kako pjeva “Nobody Home”. Slika vrlo dobro poznata iz kultnog filma The Wall koja pokazuje potpunu otuđenost od društva u kojoj se Waters nalazio u toj fazi života.
Uz pjesmu “Vera” vežu se sigurno najemotivniji trenuci koncerta, jer se na zidu prikazuju scene očeva koji se vraćaju s bojišta i iznenađuju svoju djecu u školama. Siguran sam da je nemali dio publike pustio suze uz ovu pjesmu.
“Bring The Boys Back Home”, koju smo čuli u nastavku “Vere”, donosi projekcije ratnih stradanja i jasnu poruku o tome kako je trošenje novca za naoružavanje izravna krađa od onih koji svakodnevno umiru od gladi.
“Comfortably Numb”, koji je uslijedio, za mnoge vrhunac koncerta, gdje se ustvari po prvi puta osjetio nedostatak Davida Gilmoura.
Ma kako “zamjenski” gitarist bio dobar i koliko god on nadahnuto odsvirao obje solaže, mislim da nije bilo osobe u Areni koja nije poželjela da se na zidu pojavi David Gilmour sa svojim Fender Stratocasterom.
Pjesma je odsvirana po poznatom receptu; Waters pjeva ispred zida, a drugi pjevač i “zamjenski” gitarista (Dave Kilminster) na zidu, dok im jaki reflektori tuku u leđa prema publici.
Sve u svemu, odlična izvedba, čak i bez Gilmoura.
Na “In The Flesh” se uz poznatu i vrlo realističnu ikonografiju stupova sa zastavama s ukrštenim čekićima, dočaravajući ambijent totalitarnog režima i Watersa kao njegovog lidera, pojavljuje i ogromna divlja svinja koja leti iznad publike dovodeći ih do ekstaze.
U trenutku dok su svi na nogama počinje “Run Like Hell”, pjesma koja doista pokreće. Kao osvrt na moderan način života, tijekom pjesme se uz pripadajuće slike redom pojavljuju natpisi “iTeach”, “iLearn”, “iLead”, “iProtect”, “iFollow”, “iResist”… da bi posljednja poruka uz pozadinu s nadgrobnim križevima bila “iPay”. Projekcije na zidu su toliko vrhunske da se u jednom trenutku učinilo kao da dijelovi zida lete prema publici.
Apsolutni highlight koncerta, po mome subjektivnom mišljenju, kaže Grula, je “The Trial” gdje Waters pjeva sam na stageu, a cijeli zid postaje podloga za uistinu genijalnu animaciju koja prati priču pjesme koja je zapravo Watersova životna priča.
Od traumatičnog iskustva sa školskim profesorom, majke koja ga je zbog nedostatka oca previše štitila zbog čega nikad nije mogao imati normalne odnose sa suprotnim spolom, propalog braka gdje ga je supruga napustila preko telefona pa sve do bijega od vlastite publike i zatvaranja u neke, njemu vrlo potrebne, zidove.
3D efekt koji se koristio na riječi “Crazy” u kombinaciji s dječjim zborom toliko djeluje nestvarno i snažno da sam na trenutak pomislio da sam na drugom planetu.
Nakon što mu je izrečena presuda “Tear Down The Wall”, zid se uz vrlo glasno odobravanje publike ruši.
Ovacije traju oko 5 minuta.
Iz ruševina zida izlaze Waters i ekipa i izvode baladu “Outside The Wall” dok gomila konfeta leti po dvorani.
Nema bisa, samo predstavljanje benda i duboki naklon uz riječi da mu je žao što mu je trebalo tako dugo da nastupi u našoj zemlji.
I na kraju ovog osvrta, još par notica.
Ovaj koncert je bio uspješan iz više razloga.
Prije svega, jer je integrirana stara poruka koja se koristila 1982. u filmu s modernijim temama uključujući i aktualne, antiratne poruke.
Osim toga, specijalni efekti su stvarno zadivljujući.
Predstava uključuje pirotehniku, ogroman zid koji se postepeno diže, tehnološki vrlo komplicirane projekcije i divovske lutke. Ali neće se ovaj show pamtiti samo po količini vizualnih efekata i pirotehnike, već po snažnom, intenzivnom i epskom obračunu s dehumaniziranim svijetom u kojem živimo.
Moramo se dotaknuti i samoga glasa Rogera Watersa.
Na moje ugodno iznenađenje njegov glas zvuči gotovo identično kao i prije 30 godina kada su Pink Floyd prvi puta izvodili ovu rock-operu.
Iz poštovanja moramo spomenuti i njegov bend koji se sastoji od 11 članova.
Sam Waters ne bi uspio napraviti takvu predstavu bez ovih vrlo talentiranih glazbenika.
Nevjerojatno je koliko je “The Wall” priča aktualna i danas i koliko se Waters emocionalno predaje publici u svakoj pjesmi.
Iz toga je vidljivo da mu je “The Wall” prirastao srcu i da je ovim koncertom razuvjerio sve koji su mu spočitavali kako je ovdje samo zbog novaca.
Zaključak bi bio da je koncert nadmašio sva očekivanja… zvuk, pozornica, animacije, izvedba, ali i posebna atmosfera, sve to će ostati u dubokom sjećanju svih onih koji su nazočili ovom bezvremenskom remek-djelu.
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
