Došao je i taj dan, počeo je šesti po redu blues festival u Trilju. Sam broj je respektabilan, pogotovo u današnje vrijeme instant produkcije i odsustva bilo kakvih dugoročno održivih događaja s kulturološkim predznakom, a pogotovo s muzičkom formom koja danas ipak posustaje u masmedijima, bluesom.
Prvih je godina festival prebolio „dječje bolesti“, pozicionirao se na koncertnoj ljetnoj sceni Hrvatske i što je najveće, ponio epitet najvećeg blues festivala u nas. (a možda i šire, ali ne bih volio špekulirati).
Gabariti festivala su polako rasli, od jednodnevnog, na dvodnevni i naposljetku trodnevni. No, gabariti sami za sebe i nemaju neki značaj ako nisu popraćeni sadržajem. I tu leži možda najveća “kvaka“ ovog festivala, jer je pored predstavljanja „bluesa kakav je nekada bio“ i današnje blues scene, okrenut je edukaciji mladih, na kojima će dakako jednog dana sve i ostati.
Sama ideja stvaranja blues podmlatka je toliko šarmantno simpatična u našim okvirima da zaslužuje daleko veću pažnju od one koja joj se poklanja van granica ovog festivala (moramo priznati da ono nije jedina škola bluesa u Hrvatskoj, ali to je neka druga priča, koju ću nadam se ispričati jednog dana).
Dakle, sve je počelo sa sad već tradicionalnom „Blues at school“, kojoj ime sve kaže. Broj polaznika je i ove godine nadmašio očekivanja, a kako i neće kad su za ovih par dana te radionice „bezecirane“ veličine koji bi mnogi promotori voljeli vidjeti na svojim listama. Pored sudjelovanja lanjskih polaznika i sudionika samog festivala promoviran je dječji glazbeni roman „Mi nismo više klinci“.
Popodnevni dio je počeo projekcijom dokumentarca o Jerry Ricksu „Černi Kastavac“. Impresivna priča i još bolji film. Ukupan dojam, interesantan, sadržajan, ukratko, odličan!
I onda je na red došla muzika. Set je otvorio Jadran Mihelčić, kojemu su se na pozornici pridružili gosti (bio je pored ostalih i sada već veteran festivala Odin). Zagrijavanje kakvo treba biti i dobra priprema terena za In the Mood, makedonski root duo. Sam pridjev daje sve odgovore na. U maniri arhaične delte, s juga Balkana, hm, kombinacija o kojoj bi u nekoj budućnosti trebalo posvetiti pažnju.
No, i In the Mood su bili najava akviziciji koju ovaj festival treba i nadam se da će je zadržati, splitski In Roots. Predrag Lovrinčević, Vicko Franić i Ivana Čović, svako za sebe pogonjen tko zna kojim gorivom, isporučuju toksičnu mješavinu roota i urbanog bluesa.
Pa i to je nedostatan opis, jer energija i zvuk koji dolazi s pozornice teško da može ikoga ostaviti ravnodušnim. Izveli su par standarda i par svojih kompozicija s EP albuma „The Essence Of Blues“ i time dali onaj osnovni pečat ovoj manifestaciji. Energetski naboj, virtuoznost i mašta spojeni u samo tri instrumenta šalju simfoniju zvuka i dakako, uzrokuju tektonske poremećaje u gledalištu.
Da, gledao sam ih već toliko puta i da, uvijek me ponovo oduševe. Njihovo gostovanje na festivalu, pun pogodak organizatora.
Two Roots Duo su imali nezahvalnu ulogu nastupiti iza Lovre & Co., ali nakon prvih minuta neodaziva iz gledališta, i nakon promjene tempa izvedbe, i oni su pokrenuli ritam iz gledališta, koji ih je naposljetku ispratio pljeskom.
Michael Roach je stari znanac ovih krajeva, (gostovao je na blues festivalu na Ovčicama prije koju godinu). Uz pratnju usne harmonike (Litlle George Sueref) bez iznenađenja je „otplovio“ svojim setom. I on se na početku seta borio s pažnjom publike, no, kao i prethodnici, primjenom tempa nastupa, privukao je pažnju i uspješno okončao svoj dio prvog dana festivala.
I tu se negdje završava onaj „službeni“ dio prvog dana festivala. Pod navodnicima, jer nakon Michaela na pozornici su izašli Brothers, koji su otvorili „Welcome jam“. Razlog njihovog angažmana u ovom setu je bio očit iz prvih nota. Izričaj im leži na jamu, u biti verzijama obrada standarda koje mijese na specifičan, usudio bih se reći, svojstven način. Teško je pretočiti u riječi komplot zvuka koji je u svojoj biti veoma kompaktan i koketira s različitim izvorima, koji su sami po sebi svjetlosnim godina udaljeni. No, u njihovom slučaju spojeni u jedinstveni blend Allman Brothers banda na jazzy način. Sam okus američkog juga i elementi jazza instant privlače pažnju svakog iole smislenog ljubitelja muzike, a njih je pred pozornicom očito bilo i to obilato. Brother su dobili i više nego zasluženi pljesak i nadam se da će se o njima čuti kad izađu sa svojim materijalom.
In Roots nisu bili iznenađenje, jer od njih se uvijek dobije više nego se očekuje, i to je poznato odavno, stoga Brothers jest ono pravo iznenađenje i prva večer, ako ćemo na tome poentirati, pripada njima.
Nakon njihovog seta uslijedio je onaj pravi Welcome Jam, kojeg su otvorili Triljani pod (kao je Hrepa najavio) imenom Old Bones. Otprašili su dobro, nema su tu puno, pridružili su im se mnogi, od Yogija koji se tu zatekao, preko Roacha, koji se vratio na pozornicu, pa i samog dua Two Roots, ….. , i večer se pretvorila u noć, noć u još dublju, dok naposljetku prvi dio ovog festivala nije priveden kraju.
Sutra (ili danas) je novi dan, novi izazovi, ovaj put na velikoj pozornici uz neospornog headlinera Robbena Forda, ali i ništa manje izazovnih Sunnysidersa s novim materijalom i još puno, puno toga… , lipoga!
