Drugi dan nekog festivala je obično onaj udarni dan, koji po nekom nepisanom pravilu privlači najviše posjetitelja i dakako poentira cijeli događaj. Ta se poanta prvenstveno odnosi na headlinere, koje većina dolazi bar vidjeti, ako ne i poslušati, a tek onda na ostale sudionike.
Da, ali, ..!
Thrill Blues Festival je i po tome izuzetak, ali o tome nešto kasnije.
Krenimo redom, od jutarnjih sati koji su rezervirani za podmladak i sve vezano za njihovu animaciju bluesom i svega oko njega. Dakle jutro je pripalo, kako je organizator nazvao Kids and Youth Glazbena radionica. Nažalost nisam bio prisutan radi drugih obaveza, ali ne sumnjam kako je bilo i kako je završila blues seansa za najmlađe.
A dan je otpočeo kišom i grmljavinom, koja ništa dobroga nije obećavala. Produžilo se na sredinu dana s nagovještajem za noć. No, uzmaka nije bilo, i prvi na pozornici, kao po starom dobrom običaju, izlaze D’Blues, koji su svojim uzastopnim nastupima na ovom festivalu stekli status akvizicije.
Opravdano?
Dakako da jest, u današnje vrijeme njegovati izričaj kojeg oni isporučuju znači samo jedno, bezgranična i bezuvjetna ljubav prema bluesu, no matter what! Takav je bio i nastup ili kako sam jednom napisao, „Uz ovaj bend se zadnjih par godina veže ona, nikad wouuu do suza šiparica, ali uvijek wouuu kod znalaca koji znaju što slušaju.
Za mene dovoljno!“
Tako je i ostalo!
I onda je došao red na pomladak, ali onaj „stranjski“. Mladi blueseri iz Francuske, USA, … , su na pozornici demonstrirali što danas znači blues njihovom uzrastu (ili bar djelu), i .. . Pa mogu reći ugodno iznenađenje, bez agresivnih devijantnih odstupanja od samog temelja bluesa, pokazali su da se forma može održati u prepoznatljivom obliku, ali dakako, preslikana u sadašnjost. Da, to je samo jedna varijacija temu, ali, zašto ne ..!
I onda, D.K & The First Timers. Prvo veliko iznenađenje dana. Kao i Brothers dan prije, strogo čuvana tajna naše scene. Na pozornici daju dojam rutinera s desetak svjetskih turneja iza sebe, pregršt albuma, a ono, „dečki“ iz različitih krajeva Hrvatske stacionirani u Zagrebu.
Naši!!
Ova dva uskličnika nisu za ništa, jer kao prvo muzika im je, a radi se o autorskim kompozicija, malo je reći odlična. Žanrovski diversificirana, no kompaktno sublimirana na … e sad … , na što, mislim da ni oni ne znaju, ali to je najmanje bitno. Bitno je to da su na pozornici uigrani, impresivni kako u svirci tako i u zvuku. No, ipak nešto moram izdvojiti iz odlične muzičke slike i impresije koju su ostavili, vokal. Akcent, dikcija, fluidnosti izričaja, pa i sama njegova gruba melodičnost bi lako zavarala svakoga i smjestila ga negdje na sam jug sjevernoameričkog kontinenta, sve do trenutka kad se čuje ono, „hvala“. Upsss… … a e .. otelo mi se nekoliko puta tijekom njihovog nastupa.
Toliko o njima za prvi susret, kažem prvi, jer bit će ih sigurno još. Možda ću onda biti malo kritičniji, ali kad je netko iznenađenje, onda sve ostalo pada u vodu.
Već pred kraj nastupa D.K. & the First Timers, nebo je zaprijetilo dajući nam do znanja tko kolo vodi. Prve su kapi počele padati kad su Sunnysiders kročili na pozornici, da bi uskoro obećanje tete prognoze bilo ispunjeno. Počela je kiša, najveća noćna mora svih organizatora otvorenih događanja.
Ali ne i Trilja 🙂 …
Kako je velika većina posjetitelja ipak pogledala vremensku, imali su kišobrane, kabanice i ostala pokrivajuća, antikišna sredstva, u tren se „stvorija tapet“ od kišobrana, ili drugim riječima, ako je netko očekivao da će publika posustati, pogriješio je. Malo tko je napustio teren pred pozornicom. A Sunnysiders su ih nagradili odličnim setom, u svom stilu, na svoj način, samo potvrdivši status kojeg danas imaju na našoj sceni (mogu reći i van je). Set je dakako bio prekratak, kao i sve dobro što kratko traje. O Sunnysiders sam puno do sada pisao, pa se ne bih ponavljao, čuvam to za novi album, samo to da su bili na visini svog renomea i set priveli kraju usprkos pljusku.
Kiša je još dobrano škropila kad je na pozornicu izašla Sharrie Williams. U stvari najprije njen prateći bend s jednim instrumentalom, pripremajući publiku za njen izlazak. A on je bio točno onakav kakvog je najavila u promo materijalu. O njenoj muzičkoj orijentaciji na ovom mjestu i u ovoj prilici nema smisla razlagati, ona je jasna kao dan, ali da su Sunnysiders kao prethodnici na sceni mogli poželjeti boljeg nasljednika i Robben Ford bolju najavu od nje, teško. Sharrie je tipičan performer koji sjedinjuje art od voice i master of ceremony uloge. Drugim riječima, pored maestrale izvedbe, u permanentnom je kontaktu s publikom, i htjela ona to ili ne, povinuje se njezinim komandama s pozornice. Do te mjere da je točku privela kraju uz gromoglasno skandiranje (ispod kišobrana!). Ne ulazeći u umjetnički aspekt njenog nastupa, veliko bravo za dizanje atmosfere i pripremu terena za headlinera, Robben Forda.
I na pozornici je izašao Robben Ford sa svoja dva suradnika. Mnogima je srce zatitralo u tom trenutku, jer Robben je u muzičkim krugovima živa legenda, jedan od nekolicine velikih gitarista iz zlatnog doba muzičke umjetnosti koji je još živ i aktivno nastupa. I naposljetku, u svoj životopis ima upisano zlatnim slovima „svirao s Miles Davisom“. Nije ni tajna da su mnogi došli samo radi njega i to su pokazali pljeskom po njegovom izlasku na pozornicu.
Sam pogled na pozornicu, bubnjevi, Hammond i gitara, daje pomalo neobičnu strukturu kompozicija koje su uslijedile. O virtuoznosti samog Robben nema smisla govoriti, iako u poznim godinama i dakako, daleko od svog sviračkog pa i kreativnog vrha, ipak i u ovakvom izdanju impresionira. Poglavito u obilatoj upotrebi pomagala za gitaru koje rabi s ukusom, decentno, vješto izbjegavajući agresivnost, toliko svojstvenu mnogim velikim gitaristima. Mekoća, reskost, pa čak i zvonki zvuk njegovog izričaja je očito projekcija njegovog pristupa i razmišljanja.
No, uz Robbena na pozornicu su još bili klavijaturistima na Hammondu, (ah taj Hammond, opčinjen sam s njime, ni jedan plug in ga ne može nadomjestiti!!). Diskretna pratnja, na trenutke slabo čujna (ako je namjerna onda mi se ne sviđa), uglavnom pozadinska svirka bez ikakvih izleta. No, zato je bubnjar posebna priča, odličan i to odličan je malo rečeno. Očito je i Robben znao koga uzima u prateći bend, jer mu je dao i solo točku.
Nakon prvih par točaka, Fordu se na pozornici pridružio Yogi Lonich. Bio je to doživljaj, na pozornici dva svjetska gitarista, različnih generacijskih korijena, ali zajedničkih interesa. Jedino mi je bilo krivo što nisu „ukrstili“ gitare, ali znam, „šta se babi snilo, to se babi tilo“.
Robben Ford je očito vidio i bolje dane, čujem da ni sa zdravljem nije bio na „ti“ kad je stigao na festival, ali velikima se puno toga oprašta, jer nisu za ništa , veliki!
E da, kiša je prestala na sam početak Robbenovog nastupa.
I kao posljednji, pomalo uvrnuti i do zla bloga zabavni The Wacky Jugs. Francuzi koji su amerima preoteli primat i „maznuli“ im pred nosom prvo mjesto/nagradu u Memphisu. Ne za ništa!
A utisak kojeg su ostavili na gledalište?
Pa nakon nastupa Robbena počelo je lagano osipanje, ali nakon par minuta The Wacky Jugs su zaustavili taj trend. To dovoljno govori.
Drugi dan festivala je prošao, kako je prošao, Kiša je prijetila, kiša je pokušavala, kiša je nastojala na sve moguće načine omesti ovaj dan i sam festival, ali, za ludu, jer očito u Triju i na ovom festivalu vrijedi ona „Ništa mi neće ovi dan pokvarit“, pa ni par kapi kiše!
