Iako bi ovaj tekst trebao početi pratiti povijest puno ranije, jer je dosta tehnologije i tehnike koju danas koristimo i vidimo u elektronskoj glazbi nastalo prije no što je čak i otkrivena struja (mehanički instrumenti koji su tada radili na vodu, instrumenti zasnovani na računanju i brojevima, random slaganje već napravljenih komada melodije i ritma).
Čak i filozofija koja se danas veže uz elektronsku („...da predstavlja muzičku dušu mase, velikih tvornica, željezničkih pruga, bojnih brodova, automobila i zrakoplova, da stvori centralnu temu dominacije mašina i velikog kraljevstva elektriciteta…” – Manifesto of Musica Futurista, 1912.), može početi od definicije da je elektronička glazba bilo koja glazba napravljena ili izvedena uz pomoć elektroničkih naprava.
Neki početak možemo otprilike smjestiti na početak 20. stolječa, kada je Leon Theremin usred Ruske revolucije, kada su ginule tisuće ljudi, smislio nešto što većina ljudi danas povezuje s dolaskom letećih tanjura.
Međutim, njegov puno zanimljiviji izum je Rhytmicon, koji je naručio američki kompozitor Henry Cowell.
Došao je do zanimljivog koncepta naprave, koja bi bila u mogućnosti svirati više različitih ritmičkih uzoraka istovremeno (što je jednoj osobi naravno nemoguće) i na taj način stvorio prvu ritam mašinu.
Maurice Martenot je 1928. godine napravio Ondes Martenot, elektronski instrument, koji se sastojao od klavijature i slajdera, kojem su u kasnijim verzijama dodana baza zvučnih filtera i promjenjivi zvučnici !!!
Ovaj instrument se i danas koristi, naročito je omiljen kod Radioheada, jer su ga koristili na svoja tri albuma i standardna je oprema na njihovim koncertima.
1929. godine dolazi Trautonium, u konstrukciji Friedrich Trautweina, koji je bio napravljen za proizvodnju velikog raspona zvukova i efekata često korištenih kasnije u filmskim sound trackovima (kao najpoznatiji primjer iskrivljeni ženski vokali u originalnoj Star Trek temi.)
Uz stvaranje zvuka, jednako je važno snimanje tog istog zvuka. I na sve to skupa, prenos zvuka na medije i njegovu distribuciju.
Pri kreiranju zvuka važna je mogućnost editiranja, rezanja, spajanja, ubrzavanja, usporavanja… , uglavnom, bitna je mogućnost manipulacije zvukom. Na tom su polju pioniri bili nacisti, koji su još 1939. godine u svrhu propagande snimali i distribuirali zvuk uz pomoć novog izuma za snimanje i reprodukciju zvuka, Magnetophona.
Pierre Schaeffer, radio voditelj iz Pariza, došao je na ideju kako iskoristiti taj izum za nešto više od samog snimanja i reprodukcije zvuka. U svojoj emisiji iskoristio je sve mogućnosti magnetofona, koje očito nisu pale na pamet nacističkom znanstveniku koji ga je složio (ili možda jesu?). Pierre je naime puštao zvukove unazad, ubrzavao, usporavao, zadržavao i vrtio kola magnetofona rukom !!! U svojoj “kreaciji” je stvarao zvučne uzorke i time “patentirao” operaciju koju danas nazivamo sempliranjem. U svojim je eksperimentima išao još dalje, snimao je zvukove iz okoline, te mijenjanjem pitcha dobivao potpuno nove zvukove.
Njemu u zasluge ide još toga. Puštanje jedne trake preko dva magnetofona da bi se dobio “delay” efekt, phasing-puštanje dvije melodije istovremeno, s tim da jedna zadržava tempo, a druga polako ubrzava, flanging – sličan efekt, samo dobiven uz pomoć tri magnetofona, spajanje više magnetofona zajedno sa multiplexerom dobivajući tako efekt “fejdanja” jednog zvuka u drugi. Sve ove tehnike je objedinio pod imenom Musique Concrète.
Čak i nakon što su Musique Concrète zamijenili drugi napredniji oblici elektronske glazbe, neki muzičari su nastavili koristiti njene tehnike. Lista je preduga, ali samo da spomenem troje glavnih igrača, The Beatles, Pink Floyd i Frank Zappa. Danas je koriste Squarepusher i Scanner.
Sljedeća osoba koja je napravila revoluciju u glazbi uopće je fizičar Robert Moog. Njegov sintesajzer je najviše korišten elektronski instrument, iako su skoro u isto vrijeme napravljena još dva sintesajzera, Buchla i Synket.
Na drugu stranu, Buchla je ipak bio specifičan. Umjesto da služi imitaciji postojećih zvukova, bio je napravljen da stvara nove. Tim pristupom u dizajnu je napravio pravu malu revoluciju.
Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih elektronska glazba je polako počela ulaziti u mainstream i to najviše putem soudtrackova za filmove i serije.
Iako je lista duga, najpoznatiji su danas: “Doctor Who”, “Forbbiden Planet”, “Star Trek” i “Clockwork Orange”.
Veliki broj muzičara ukomponiralo je elektronsku glazbu u svoj opus. I tu su oni veliki ostali na vrhu, Emerson, Lake & Palmer, Beach Boys, United States Of America, Pink Floyd, Silver Apples, Tangerine Dream, Herbie Hancock, Isao Tomita, Brian Eno, Jean Michelle Jarre…
I onda dolazi 1977. godina. Velika godina i godina prekretnice. Kraftwerk snima i izdaje “Trans Europe Express”.
Iako im je to bio sedmi album, bio je prvi koji je razvio njihov specifičan stil i bio je prvi snimljen isključivo elektronskim instrumentima. Isti pristup i energiju imaju i njihovi sljedeći legendarni albumi, “Man Machine” i “Computer World”.
Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih eksplodira sa inovacijama i korištenjem elektronike u glazbi svih pravaca i pod pravaca, te stvaranjem na desetine novih, od industriala, ambijenta, EBM, duba… .
Ta je eksplozija donijela i negativnog. Zbog sve veće proizvodnje i ogromnog pojeftinjenja elektronskih instrumenata, dano je oružje u ruke gomilama ljudi, koji su u tom razdoblju napravili možda najgoru muziku ikad i odveli glazbu na takvo dno, da sumnjam da će ikad itko to nadmašiti (neću imenovati bandove i muzičare, jer ih ima za enciklopediju). Jedina dobra stvar izašla iz toga je odnedavno postojanje YouTube-a i sličnih servisa na kojima možemo na marendi na poslu (oni od nas koji su toliko sretni da rade u uredu s ADSL-om) gledati spotove tih likova i zabaviti se pola sata.
Prava stvar se počinje događati sredinom i krajem osamdesetih, na tri mjesta na planetu, koja su utjecala jedan na drugoga, krala jedan od drugoga i surađivala zajedno. Chicago – house i Detroit – techno, te Velika Britanija – acid house, malo kasnije. Razvoj ova tri pravca još više popularizira elektronsku glazbu i dovodi je u javnost.
Daljnji razvoj instrumenata i ogroman pad cijena dovodi do još veće hiperprodukcije glazbe, zbog čega dolazi do potrebe za nekim tko bi žrtvovao svoje vrijeme i novac i kopao po hrpama ploča te pronalazio najbolje. Tako je rođena nova komponenta, DJ, koji su već snimljenu elektronsku glazbu odveli u različite smjerove samim načinom puštanja i opremom koju koriste (Turntablism)
Danas elektronska glazba postoji u toliko vrsta i podvrsta, koje se istovremeno isprepliću, te je dati definiciju nekog smjera s kojim bi svi bili zadovoljni, apsolutno nemoguće.
Naročito zbog toga što se neki od njih razlikuju u nijansama, koje se gotovo ne mogu identificirati.
Najbolji posao je možda napravio Kenneth John Taylor sa svojim Ishkur’s Guide to Electronic Music online, interaktivnim vodičem koji se trenutno nalazi na adresi http://www.di.fm/edmguide/edmguide.html, gdje možete npr. saznati razliku između hardcorea i terrorcorea, što je funky house, a što deep house, što je illbient, što je power electronics i ostale zanimljive stvari.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
