U univerzumu vladaju neka pravila na koja čovjek teško da može utjecati, a kamoli ih promijeniti. Jedno od njih je zakon gibanja nota, a on otprilike glasi, Amerika uvijek povede svijet u jednom pravcu, Europa i ostatak svijeta odgovaraju, svaki na svoj način.
Čak i British Boom svoje izvorište ima u muzici s američkog kontinenta koja se kao bumerang vratila na izvor pomevši sve pred sobom. Mladi britanski bendovi su bezobzirno pokorili američki kontinent, ostavljajući mrvice na medijskom stolu, a katkad čak ni to. Uzimali su sve! (bilo je izuzetaka, ali prsti jedne ruke su sasvim dovoljni da bi ih se nabrojilo!).
Amerika je prigrlila došljake, na top listama dala im u ruke moćno oružje, a golobradi mulci s Otoka su to obilato iskoristili.
Do te eksplozije Amerikom pa i ostatkom svijeta, top listama su vladali tin pan alley uradci, s jedne strane i soul/gospel based pjesme koje su se štancale kao na traci. Motown Records, Nashville i studija u New Yorku su podmirivale cjelokupne medijske potrebe kontinenta, toliko da je ostajalo i izvoz. O kojem se izričaju radilo svjedoči činjenica da u mnogim slučajevima pjesme koje su mijenjale jedna drugu na vrhovima top lista se u biti uopće nisu razlikovale. Medijski moguli su mijesili albume katkad pod jednim imenom izvođača, a u stvarnosti bez direktne veze s navedenim. Ili pak u nedostatku materijala, uzima se druga grupa koja dakako nije navedene na albumu, kako bi se napunila minutaža. Ukratko, svijet se vrtio oko singlica koje su ličile kao jaje jedna na drugu i svijet se zadovoljno vrtio, sve do pojave hordi s Otoka.
Prihvaćanje novih grupa u Americi je označilo početak nove ere, najveće ere u povijesti moderne muzike, pa i muzike uopće. Demokratizacija je toliko uhvatila maha da je preko noći nicalo tisuće bendova koji su svoje mjesto pokušavali naći pod plaštom grada, države, kontinenta ili pak globalno. Rodilo se bezbroj pravaca, eksploatirala se kulturna baština, od pećine do sofisticirane klasike, ukratko, neponovljivo doba koje je trajalo koliko je trajalo. No, bez obzira na kronologiju, na umjetničkom planu se determinirala granica koju je prevalila muzika prošlog/ovog stoljeća pri čemu govorimo o punom krugu, o poziciji gdje je muzika bila prije British Booma.
Nemušti pjesmuljci oslonjeni na video i vizualni doživljaj u drugi plan smještaju samu muziku, te time umjesto nekadašnjeg meketavog blejanja o propaloj ljubavi danas imamo meketavo blejanje o propaloj ljubavi!
K-pop bendovi i slične kreature diljem svijeta pune dvorane, penju se na top liste, štancaju milijune trominutnim pjesmuljcima, kojima dakako nisu autori jer su i sami proizvod marketinškog istraživanja.
Pun krug je napravila i sama filozofija pristupa muzici. Prije British Booma muzika je egzistirala u srcedrapateljskom okruženju trominutnih benignih balada, kad je na scenu stupila filozofija muzike kao način i stil života. Odmakom godina novog stolječa, na scenu dolaze i njome vladaju, pogađate, meketavi hiperproducirani trominutni pjesmuljci, tangirani točno na određeni segment publike.
360° stupnjeva označava pun krug, katkada je taj pojam pozitivan, jer označava kraj nekog ciklusa i vračanja na neki početak, no u našem slučaju govorimo o tragediji, jer početak tog 360° počiva u glibu patetike, u bezbroj sličnih neinventivni pjesmuljaka, a kraj u, pogađate ponovo, u glibu patetike bezbroj sličnih neinventivnih pjesmuljaka.
No, ipak ima razlike. Tamo prije pola stoljeća, Otok je brusio svoje invazione snage, danas, na samo Otok, već ni nikakvo kopno nema nikakvih snaga, a kamoli za brušenje. Letargija i konzumerizam su ponovo zavladali medijskim tržištem i teško da se u skoroj budućnosti išta nadzire na horizontu.
