Subota 27.8. započeo sam putovanjem autom u Zagreb negdje oko osam sati ujutro u nadi da ću izbjeći gužve na autocesti. I u velikoj mjeri mi je to i uspjelo. Jer mi je prijatelj koji je išao sat kasnije rekao da su ga dočekale kolone.
U Zagrebu je popodne bilo mutnjikavo vrijeme, a i prognoza je govorila o mogućim pljuskovima i kiši. No, nadao sam se da će večer ipak biti suha. Na Velesajam sam došao nešto prije početka svirke predgrupe, britanskog indie benda Slow Show koji su ime uzeli po istoimenoj pjesmi The National. A i glazbeno su nešto dosadnija i razblažena verzija istih.
Kao predgrupa Pixiesima bolje bi došli čak i neki domaći “b” ligaši. Kišica koja je rominjala za vrijeme usporenog showa predgrupe prestala je padati prije nego su na binu, točno u devet, izašli dugo očekivani (već dvije godine zbog pandemije odgađani) Pixies.
Krenuli su žestoko s pet stvari s “Doolitle“-a, svog najpopularnijeg albuma. Već na početku na vidjelo je izašao problem sa zvukom. Bas i bubanj bili su izuzetno preglasni u odnosu na vokal i gitare. Santiago i Black Francis gubili su se u udarcima bas bubnja Davida Loweringa i preglasnog basa Paz Lechantin.
Potrajalo je to dobrih sat vremena i moram se upitati je li tonac pomalo nagluh ili je postojao još neki problem kojeg ja nisam mogao dokučiti. Pixies su prašili bez stanke, nitko ni “a” prozborio nije za vrijeme cijelog dvosatnog koncerta. A publika oko mene skakala je i pjevala cijelo vrijeme. I ja s njima.
Vratio sam se nekako u ono vrijeme prije trideset i koju godinu kad sam Pixiese prvi put čuo i kupio “Surfer Rose”-u i vrtio je na gramofonu nekoliko sati zaredom. Svirali su i “Vamos” i “Gigantic” i “River Euphrates” i skoro cijeli “Doolitle” i nekoliko stvari s “Bossanove” i poneku s potcijenjenog “Trompe Le Monde” i nekoliko s ovih albuma iz zadnjih desetak godina, manje poznatih publici.
Sveukupno odsvirali su 37 pjesama, uključujući i “Where is My Mind” na koju je gledalište zborono pjevalo, a na jedini bis započeli su s “Bone Machine” i prestali nakon tri uvodna akorda i odsvirali “La La Love You” s Davidom na glavnom vokalu i bez riječi otišli s pozornice, nakon puna dva sata bespoštedne svirke.
Na kraju su i gitare zvučale moćno, Francisovi vriskovi glasno, a i publika je reagirala s oduševljenjem.
I nebo se smilovalo, kiše nije bilo, zvijezde su se pojavile, a ja i moja familija ostali smo se družiti s prijateljima i poznanicima razmjenjujuči pozitivne osjećaje. Pixiesi su odsvirali beskompromisni, ali opet opušteni koncert, birajući nasumce koju će i kad pjesmu svirati, tako da im nijedan koncert na turneji nema istu setlistu (mislim da im je ovo prvi put da su svirali “La La Love you”).
Sve u svemu jedno lijepo iskustvo i saznanje da bend još uvijek ima što ponuditi bez obzira na ne baš sjajnu diskografiju zadnjih desetak godina, od novog okupljanja.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
