Mnogo toga je palo u zaborav od tih godina prošlog stoljeća kad se stvarala povijest moderne muzike i doživljavao trenutak koji se nikad više neće doživjeti, bar ne u obliku i volumenu koji se dogodio u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Gabariti tih događaja kao i cijelog pokreta su već danas, s odmakom od pola stoljeća, nestvarni i teško pojmljivi manje više svima koji su rođeni u ovom stoljeću.
Mnogo toga je nepravedno prekrila prašina, mnogo toga i pravedno, jer nisu izdržali test vremena, ali postoje osobe, i njihov životi koji su od prvih trenutaka bili komični u nastojanju da nešto ozbiljno naprave i dakako, nikako nisu uspijevali. Njih se danas više nitko ne sjeća, pa čak ni ljubitelji muzike, osim, u rijetkim slučajevima po ekscesima ili po uvrnutom smislu za kreiranje vlastitog života i nepriznavanja ikakvih normi i vrijednosti koje je establišment branio u to vrijeme.
Jedna od najkarakterističnijih osoba tog kova je bio i David Edward Sutch, poznatiji kao Screaming Lord Sutch.
Preminuo je 16. Lipnja 1999. godine ponijevši sa sobom posljednji ekscentrični dašak šezdesetih.
A počelo je davno, krajem pedesetih i početkom šezdesetih kad je David prvi put čuo Screamin’ Jay Hawkinsa, koji ga opčinjava poglavito svojim scenskim nastupom i od kojeg preuzima dio umjetničkog imena. Bio je to u biti prvi lastan ( 🙂 ) scenskog hororoa u UK, kojeg je baš David promovirao kopiravši scenski nastup uzora. Tu u biti dolazimo do prve „zasluge“ ovog osebujnog čovjeka, kojeg se teško može nazvati umjetnikom, ali … . (Dakako, Arthur Brown i Alice Cooper nikada nisu krili odakle im sve skupa)
Screaming Lord Sutch – Live At Wembley Stadium 1972
Oformljava grupu kojoj je na čelu kao vokal, iako, po vlastitim riječima, nema ni malo smisla za muziku, a pogotovo za pjevanje. Što je u biti i bila istina. No, to ga nije smetalo da po rastakanju grupe ude u studio i pozove najeminentnije tog doba i ovi mu se odazovu. Tako su na albumu „Lord Sutch and Heavy Friends“, aka „Smoke and Fire“, sudjelovali, Jimmy Page, John Bonham, Jeff Beck, Noel Redding i Nicky Hopkins.
Album se čak penje na top liste, te dolazi na #16. mjesto u Australiji i, pazite ovo, i na #84. mjesto Billboarda u Americi. No, i pored toga, svi, ali apsolutno svi sudionici ovog projekta su se javno odrekli svog sudjelovanja. Ipak pomalo čudno, jer iako je razina kvalitete albuma veoma upitna, ipak ….
Screaming Lord Sutch ne bi bio to što je bio da nije napravio još jednu psinu. Naime, organizira koncert i poziva Ritchie Blackmorea, Matthew Fishera, Carlo Littlea, Keith Moona, Noel Reddinga i Nick Simpera. I za divno čudo, i pored negativne reakcije sudionika studijskog albuma, svi mu se odazivaju. David potajno snima koncert, bez znanja sudionika i lansira album „Hands of Jack the Ripper“, dakako, bez znanja i dozvole svih sudionika koncerta.
Monster Raving Loony Party Conference – Rare Interview with Screaming Lord Sutch
Kad su mu krediti napokon pali, David se okreće politici. Osniva Official Monster Raving Loony Party i s njome postavlja nesvakidašnji rekord u Otočkoj politici. Naime, od samog osnutka stranke kojoj je bio na čelu, pa sve do svoje smrti, David se kandidirao na parlamentarnim izborima i dakako, svaki put izgubio, Broj kandidatura je veći od 40, što predstavlja apsolutni rekord, ne samo na Otoku. Iako je redom bio neuspješan, ipak, recimo 1990. godine je imao više glasova od demokratskog kandidata nacionalne stranke, koju je tada predvodio bivši ministar vanjskih poslova.
Screaming Lord Sutch je bio osebujna figura, kako u muzičkom, tako i u političkom životu Britanskog Kraljevstva. Teško da će mu se itko približiti, jer kad netko tko nema talenta za muziku uspije pridobiti najveće zvijezde rock ere da mu sviraju na albumima, kad netko tko nema ni malo talenta za politiku postavlja političke rekorde u domovini i pri tom u nekim slučajevima biva čak uspješniji od razvikanih kandidata, onda mi ne pada ništa na pamet do li jedna genijalna od Arsena Dedića, upućena jednom našem estradnjaku, „karizma neokaljana talentom“.
Da je Arsen kojim slučajem ovo napisao na engleskom, onda dileme ne bi bilo, bio bi to Screaming Lord Sutch!
