Roger Waters je napravio jedan neobičan izlet, koji se mora staviti u kontekst njegovog djelovanja i aktivizma.
Naime, poznato je njegovo zalaganje za palestinski narod i kalvariju kroz koju prolazi, a shodno tome i njegov animozitet spram Izraela.
Kako bi i dalje ostao na tragu svojih uvjerenja, odabrao je jednu od najpoznatijih kompozicija bivše matične grupe Pink Floyd, “Comfortably Numb”, i obradio ju je u svom, naratorskom stilu, koji neminovno podsjeća na sličan umjetnički pristup obradi remek-djela grupe “The Dark Side of the Moon”.
Kako bi poentirao na izdanju i prezentaciji, za suradnicu uzima Mona Miari, poznatu palestinsku pjevačicu.
Waters ne pjeva, on nariče, ali istovremeno odaje ulogu tužitelja koji čita optužnicu, ne toliko protiv Izraela – jer ona je odavno podignuta u njegovom aktivizmu – već protiv cijelog pasivnog svijeta.
Savjetujući povratak na 1948. (ovaj dio lirike je izmijenjen!), Waters neuvijeno daje do znanja koji je “krimen” modernog svijeta (1948. godine je osnovana država Izrael i od te godine počinje njezina ekspanzija na račun Palestine).
Kompozicija u instrumentalnom dijelu sadrži rijetku, orijentalnu podlogu, dok je cijela atmosfera prebačena od manijakalne osame u originalu, na neku vrstu tužaljke koja izvire iz užasnog sna.
Ovako postavljena “Comfortable Numb” postaje idealna kompozicija kojom Waters oslikava sve patnje, psihičke i fizičke, kroz koje prolazi palestinski narod.
I kad se sve skupa posluša – a obrada je bez gitarskog sola koji joj je dao nebesku notu – postaje jasno da ovo i nije obrada, već politički pamflet.
Simptomatično je to da je “Comfortable Numb” u ovoj verziji izgubio sve “parametre” originala i dobiva sasvim novu dimenziju, pretvara se u nelagodnu ispovijest frustriranog umjetnika koji je svjestan da svojim angažmanom neće bitno pridonijeti rješenju problema, ali kao Don Quijote i dalje nastavlja svoju borbu protiv vjetrenjača.