Postojale su dvije žene koje po nekim showbiznis aršinima nikako nisu trebale zagaziti u neke vode koje su esencijalno bile milenijima udaljene od percepcije koju su stvorile svojim prvobitnim djelovanjem. Uz Marianne Faithfull, koja je zasjala s jednim hitom i nekim velikim ciljem ispred sebe, a zvao se krevet Micka Jaggera, do Nico, koja je na silu ugurana u Velvet Underground i to na izričito inzistiranje Andyja Warhola.
Obje su umjetnice u tim ranim fazama umjetničkog života bile više ikebana nego stvarne kreatorice i izvođačice.
Nico je iza sebe imala bogatu manekensku karijeru, bila je poznato lice modnih pista, ali i svih mogućih socijalnih događanja u svijetu mode, glazbe, slikarstva, poezije, ukratko bila je sveprisutna. Stoga i nije bilo čudno da je Andy Warhol zapazio, doveo u Tvornicu, zalijepio je uz Velvet Underground, koje je producirao, vodio i podupirao.
Snimanje prvog albuma je proteklo kako je proteklo, Nico se nakon nekog vremena odvaja od grupe i to bi po nekim nepisanim pravilima trebao biti kraj njezina angažmana na glazbenom polju.
No, Nico je krenula dalje, sama, i lansirala debitantski solo album “Chelsea Girl“. Simpatičnog imena (Chelsea Hotel je bio “hotel” u kojem su se okupljali umjetnici), album na sebe privlači točno onoliku pažnju koliko je bilo živo sjećanje na njezin angažman u Velvet Underground. Ni u toj fazi rada, kad je folk pop dominirao izričajem, nije se naziralo ono što će tek doći, ali nasljednik, “The Marble Index“, je sve to pokazao.
Nico – “Frozen Warnings”
Iako je album po izlasku prošao nezapaženo te je tek protokom vremena dobio zasluženo mjesto, njegov sadržaj, forma, stil pa i sama realizacija su bili iznenađenje par excellence. Teško je bilo na prvu spojiti i prihvatiti ljepuškastu manekenku koja jedva da je otvarala usta prije koju godinu, i ono što je dolazilo iz brazda vinila albuma.
A dolazila je skoro pa avangarda ili još bolje rečeno, avangarda koja je u sebi nosila onu ljepljivu komponentu koja se lijepi u sadašnji trenutak, ali bez iritantnog segmenta kad se samo fizičkim odmakom od konvencionalnih normi željelo istaknuti tu njezinu komponentu. Bila je to avangarda trenutka, koja se prilagodila i pop senzibilitetu, ali i samog popa koji se stopio u avangardu.
Dakako, Nico nije bila sama i li bolje rečeno, najzaslužniji za sve to skupa uz nju, je bio John Cale koji je ušao u studio s Nico i u njemu kreirao magiju.
Malo je primjera u povijesti moderne muzike da nešto tako brzo, lako i produktivno raskida sa svime što ga je vezivalo u prošlosti. Album “The Marble Index” je bio baš to, jer ne samo što je izričajno evoluirao do neprepoznatljivosti, album donosi Nico kao isključivu i jednu kreatoricu, autoricu svih tekstova, ali i glazbe. Ukratko, album “The Marble Index” jest potpuno odbacivanje svega što je postojalo prije njega, ali i dokaz umjetničke snage i vizije same umjetnice.
U tom raskidu s prošlošću i ne jednom izrečenom preziru prema kitnjastom popu, u koji je neskromno smjestila radove drugih pisaca koji su se našli na debitantskom albumu “Chelsea Girl“, i očito izritirana prvijencem, Nico uzima stvari u svoje ruke.
Nico – “No One Is There”
John Cale je samo pomogao da se sve skupa materijalizira i to na način na koji je Nico vidjela u svojim vizijama. Njegova pak zasluga kao producenta je nemjerljiva jer je kreirao aranžmane i produkcijom album doveo do statusa da je i nakon više od pola stoljeća, i danas i te kako slušljiv. Ne samo to, album posjeduje ono što malo koji album tog doba ima, odnosno nema, arhaičnost produkcije. To se najbolje vidjelo na reizdanjima, kad su minimalne, ako ikakve intervencije u produkciju album donijele na svjetlo dana skoro u integralnom obliku, a album je odavao face lifting trenutka kojeg u biti i nije imao, jer je bio nepotreban.
Dakako, album je izazvao zbunjozu svojim izlaskom te se loše prodavao. Posljedično, diskografska kuća Elektra, ma koliko bila nepredna, nije vjerovala da Nico može išta iole komercijalnog napraviti, raskida ugovor s njom.
Ukratko, nitko, apsolutno nitko nije očekivao takvo nešto od ljepuškaste manekenke kojoj je većina života bila obasjana reflektorima bez ikakvog unutrašnjeg sadržaja. No, vrijeme je pokazalo i tome svjedočim danas!
I za kraj izjava jednog kritičara koji možda najbolje opisuje album kao bezvremensko djelo. Lester Bangs nazvao ga je “najvećim djelom ‘avangardne klasične’ ‘ozbiljne’ glazbe druge polovice 20. stoljeća do sada”. (izvor: Wikipedia)
A o utjecajima koje će ovaj album izvršiti, nema smisla jer tek tada otvaramo novu knjigu. Spominjanjem samo gotičku i alternativnu glazbu, grebemo samo po površini.
Nico – “The Marble Index” / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
