Ponekad tako kada i bablje lito bude gotovo, kada i oni dosadne objave kupanja u listopadu nestanu uhvati me nostalgija. Ne za litom naravno, ne za turistima, već za nekim vremenima koja nisu bila tako davno da sada zbrajam bore ili čupam sijede u ogledalu od tada, ali ne tako ni bliska vremena kao da će se sutra ponoviti.
I onda napišem nešto spontano na fejsu kao ovo što vam prenosim u cijelosti.
A tako se dobro tih dana 2018. živilo.
Prvi put u životu sam nastupio sa 4 mušketira splicke stand up scene, 4 tjedna zaredom smo punili klub, a zadnji tjedan 2 puta zaredom u istom danu. To je bio san koji nisam ni sanjao, jer bi ga inače odsanjao kako treba.
Ali ipak, samo ipak on je bio priprema za nešto drugo, nešto veće što sam sa strepnjom tih noći očekivao.
Koji tjedan ranije Luku Žižića sam nagovorio da u klubu Circus ugostimo široj publici nepoznati bend u njihovom prvom pohodu na Split. Obrve su bile podignute, a očekivanja u bunaru, jer kako shvatiti ozbiljno surf bend iz Zagorja?
Ali kao muškost klinca na prve slike iz Playboya počela su rasti i očekivanja dok se telefon žario od mojih poziva i poruka punih srce parajućih nagovora svima znanim i neznanima da dođu doživjeti taj fantastičan bend Tyger Lamb. Stavio sam svoj visoki ugled na kocku za taj surferski kolektiv, toliko realan, kao da je pravi ugled, a ne umišljen.
Bendu kojem sam ja (ne budi lijen pa reći) recimo glumio menađera ili kako sam sebe vidio, zaštitnika. Zaštitnika dobre glazbe.
Pljesak molim!
U redu je, sjednite.
Zabogamiloga
Koncert je bio, a kakav će biti, još se priča o njemu.
A meni se život, barem na tu noć još ljepše pričinjao, kao u crno bilom filmu, kada mi je ćelavi vlasnik kluba sa crnim cilindrom na ormaru punih knjiga ponudio da radim za njega istu stvar. Istu ovu stvar, ali s drugim bendovima.
Prodao sam dušu.
Ali je vraćena kao pokvarena.
Prihvatio sam ponudu i ostalo je povijest.
Nešto manje matematika i kemija.
Sutradan je navedeni vokalno instrumentalni sastav svirao u Azimutu u Šibeniku, a ja sam opet duvao, svirao, glumio da sam član i sve mobitelom snimao kao da im je to zadnji koncert u životu.
Taman kad sam bio na tragu (jedno slovo razlike, ali puno više u značenju, nisam baš bio na pragu) da im riješim svirku na Exitu, a oni se redom (od mlađeg prema starijoj) posvađaše. Netko je digao nos, neko nekog ne cijeni dovoljno, ‘neka se on meni prvi javi’ … I te uvik iste obrasce i šablone kako treba da krene nešto dobro da propada, al da propada dobro.
Nisam bio tu prisutan, ali sam izdaleka prisutno prakticirao kintsugi, glumio ljepilo, ono iz tube, neko univerzalno. Ali trebalo je Oho i Uhu zajedno, sa cisternom betona za kraj, da ih ja opet spojim. Sve sam imao osim Uhu ljepila, ono je izašlo iz mode.
Ono ljepilo?
Zanimljivo kako je ljepilo srednjeg roda. To je zato što mora da spaja stvari, ne smije da bira strane, ni rodne, mora biti neutralno. Osim ako mi se zalijepi na prst, onda postajem neutralofob.
Trudio sam se još skoro 3 godine, podržavao im druge projekte, sve dok nisam i ja odustao, podmetnuo si nogu, namjerno upao u tu zamku ega i obnovio pisane obrasce i šablone glupe svađe i evo još čekam da mi se Martina javi.
Preskočili smo i one patetične sentimente rastanka, službeno sudac još nije odsvirao kraj.
Ali sve ionako više nije bilo kao prije. Opet kao u nekom filmu, nakon ogromne oluje, ujutro leže samo krhotine, auto sa stablom na krovu, tuš kada u klaviru, tele na kauču. Došla je korona, nastupio je cirkus u svitu i sa njim pokopala i Circus u našemu gradu. Najveća žrtva, a ni sprovod nije imala.
Makar se pod epidemijom hrabro stigao održati još poneki Bella Ciao koncert, mene je pred kraj jednoga sa lisicama otpratilo u maricu.
Kao u onom crno bilom filmu.
Tužan je bio taj veseli dan kada sam sa svjedocima slaveći izašao iz sudnice i saznao tu vijest, Circus se ipak zatvara.
Bitka je dobivena, rat je izgubljen.
Pacijent preživio, bolnica srušena.
Trebao sam tražiti da me ostave u zatvoru, to bi bilo humanije, molio bih samicu za plakanje.
Al sve ionako više nije bilo kao prije.
Sa Splickom Scenom nastupio više nisam, sa onako dobrim bendom nikad više zasvirao. Od tada nikad nikom nisam obećao srediti ni jednu svirku, a i svoje sam nesvjesno sabotirao. U svoj muci sam pokušao blues pjevati, plaćali su me da prestanem.
Videa su bestragom nestala, a bolji klub se pojavio nije.
Vratio sam se u puževu kućicu, za odlazak na prave koncerte od tada koristim samo avion, živim bliže aerodromu.
Hoću li i za 5 godina o ovome pisati:
A tako se dobro tih dana, 2023 živilo.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
