Igralom – Split, Circus (Monty Python) / 09. Svibnja-2019.

Iznenađenje par excellence!

Ne znam da li kome na našim prostorima ime srpskog benda Igralom išta znači, meni nije baš puno, sve do koncerta u Circusu.

Na YouTubeu je odgledano, da, zabilježeno, ali, ništa nije odavalo doživljaj kao kad se bend gleda i pogotovo sluša u živo. Ako se na ikoga u posljednje vrijeme može primijeniti teza o disproporciji snimaka i živog doživljaja, Igralom je ako ne na prvom mjestu, onda sigurno na samom vrhu.
Jer koncert koji je okupio, hm, čak i za Split mali broj znatiželjnika, je u svoj svojoj kratkoći pokazao da ispred nas stoji grupa koja diše, radi, stvara i svira, VELIKO!

Koncert je bi najavljen kao predzadnji u sezoni, prije ljetnog šušura koji se pretvorio u maltretiranje domorodaca i profaniranje grada kao kulturološke sredine. Moram biti iskren, i mom je prisustvu kumovala činjenica da „san zabuca“, mislio sam da je ovo posljednji koncert u Circusa i želio sam ispratiti sezonu, kad sam već imao “slobodnu” večer.

Navlaš pokupljene informacije o bendu i ulazak u prazni prostor kluba nisu baš ulijevale neku nadu i optimizam. U toj, primalnoj fazi večeri, situaciju su spasili sugovornici i nekako smo dočekali početak koncerta.

Pred dvadesetak okupljenih, bend je neprimijećeno prošetao do pozornice.
Prvi taktovi su me ostavili u nedoumici, da bi već nakon par minuta bilo jasno, bit će to jedna od „onih“ večeri!
Ispred sebe imamo grupu koja svojim gabaritima daleko nadmašuje anonimnost koja je prati. Ne poznam kompozicije da bih o njima mogao pisati, ali vjerujte, to u ovom kontekstu uopće nije bitno.
Nije bitno ni to da se vokal nije čuo, nije bitno ni to da je bend bio pod “ručnom kočnicom” zbog decibela, nije bitno ni to što je koncert trajao kratko, jer ponoć je kucala.

Pa što je onda bilo bitno, sigurno će te se zapitati?
A jebi ga, trebalo je doći i osjetiti. Ma što napisao ili zabilježio, teško se može dočarati magija koja je s pozornice dolazila pred iznenađenom publikom.

Bez klasičnog rifa, bez klasične bas gitare, samo s “klasičnim” bubnjevima koji su jedva držali kompoziciju da ne pukne po svim šavovima, ali istovremeno, da, bili su sastavni dio notnog rafala.

Instrumentali, da, pogađate, instrumentali su bili ti koji su rekli sve. Nevjerojatna izmjena tempa i s njime atmosfere, u kratim razmacima, stilski nedefinirani do te mjere da tvore osebujan (stoner) stil. Na trenutke na granici “noise”-a, (praznik za dušu!), a katkad i iza nje, (praznik za dušu i uši), grupa Igralom je ošamutila pobornike DOBRE muzike u toj mjeri da je irelevantno postalo sve osim njene esence.

Bilo da je to gitara provučena kroz tko zna koji efekt, u jednom trenutku zvuči kao „Hammond“, u drugom “fuzzy“ do pucanja membrana, u trećem distorzija “kolje”, da bi u biti u „većini vremena“ bila zbir svega nabrojenog, garnirano s wah-wahom. (Pokušajte to sebi predočiti!).

I pored toga, melodičnost soliranja uz izraženu ritmiku, dovodi Mladena Marjanovića na granicu s koje kuca velikima. Pa možda i preko nje, jer gospodo draga, imamo gitaristu koji ima svoj stil, svoj zvuk, svoja sola, unikatna i jebozovna do kostiju!

Ili je pak bas, Dimitrije Simović, neka sasvim druga priča. Ne znam da li je “presaugao” s Chris Squireom, ili pak s nekim drugim, i odakle mu, ali zvuk basa je čist, brutalno metalan, robustan i nerijetko parira solo gitari u toj mjeri da Ivan Cvetković, bubnjevi, ostaje na brisanom prostoru. Maštovite dionice i agresivna komponenta u totalnoj suprotnosti s isporukom gitarskih „nota“, stvara nevjerojatan dojam inter-playa kojeg u biti nema, a tu je cijelo vrijeme!

Ukratko, Igralom je bend kojeg treba doživjeti u punom svjetlu, kad nema ručnih (decibelnih) kočnica i kad je pred njima pun auditorij.

Oni su to zaslužili, ali i mi, jer ono što smo doživjeli u tih sat i nešto minuta ostaje, i to najmanje do sljedećeg susreta.

Jedva čekam!

Foto: Boris Vincenzo Dalmatino

na vrh