Prolog
Sjedili smo nasuprot jedan drugome, šef i šupak, Booljooki i ja, čekajući presudu. I da se ispravim, naši hologrami su podnosili stvarnost umjesto nas, na sreću, jer nisam trebao podnositi smrdljivi dah cigare koji je dopirao i metrima od njega.
„Gubi mi se s očiju“, kratko je rekao i pokazao hologramskom rukom na virtualna vrata.
To je u našem prijevodu značilo, makni se iz mog vremena i odgibaj po volji i vrati se po volji, samo da te ne vidim.
Presretan, isključio sam hologramski predajnik i počeo istraživati, gdje bih mogao “odgibati“ i dakako, izbjeći i slučajni susret s Booljookim.
Prebirao sam po memoriji koja se projicirala ispred mene na skoro nevidljivom ekranu, i listao, događaj po događaj, pokušavajući pronaći nešto što sam odavno zacrtao „za napraviti“, ali nikad nisam uspijevao.
Sad kad imam “otvorene ruke“ i kad nema vremenskog limita, morao sam pogoditi i ne kajati se poslije, kad pronađem nešto, a promaklo mi je u planiranju.
Nije mi dugo trebalo, nabasao sam na svoj memorijski zapis koji je nastao za putovanja u sedamdesete dvadesetog stoljeća, kad sam na letu slušao grupu Chui i njihov album „Iz Kapetanovog Dnevnika“.
Pitao sam se, što je bilo s njima, što su još napravili?
Znatiželja je prevagnula i izbor destinacije i godine se sam nametnuo. Odmah sam nazvao agenciju i bookirao let za 2024. godinu dvadeset i prvog stoljeća.
Znam, mnogi će mi se smijati, jer bilo je to u neku ruku „šuplje“ razdoblje ljudskog progresa, kad se malo što dobroga događalo osim ratova, katastrofa i svega vezanog. Sve koje znam su ili odlazili u doba dinosaura i svjedočili monumentalnosti ere i gabarita koji su vladali ili su pak prisustvovali razrješenju vječne misterije u realnom vremenu, enigmi, zvanoj izgradnja piramida.
Stoga i svemirski brod u kojem sam se ukrcao nije bio pun, dapače, bio je pola popunjen, vjerojatno stavljajući oštricu ekonomske isplativosti kompaniji koja organizira putovanje. Možda bi i ovaj i slični letovi bili odavno otkazani, da se vlada nije umiješala i radi disperzije interesa i istraživanja, omogućila ogromnim subvencijama malobrojnima izlete u ne baš interesantni dio ljudske prošlosti .
Sam ulazak u svemirski brod je bio ugodan, kako već biva svaki, kad je smiješak #6 dio pojave stjuardese na ulazu.
Kako sam ušao među zadnjima, netom što sam sjeo, iz brodskog razglasa se oglasio kapetan, monotonim glasom nas obavještavajući o detaljima leta koji nas čeka.
Nema tu neke velike živosti. Brod nema prozore, tako da se vizualno nema što doživjeti za vrijeme leta. U biti ima ih, ali su monitori na kojima se projicira zamišljena slika svemira kroz kojeg putujemo. Svi znamo da je nerealna, radi umjetnog dotjerivanja, do te mjere da ima malo dodirnih točaka sa stvarnom slikom, kad bi je mogli vidjeti.
I pored toga mnogi bulje u nju.
Ja sam znao što mi je raditi, čim sam se udobno smjestio, pričekao sam polijetanje i … putovanje je počelo.
Ispred sjedala se pojavio ekran kojeg sam pozvao pritiskom na virtualno dugme, i isključio automatske potrage i pomoć, kako bih kažiprstom, onako staromodno, listao stranice koje su izlijetale po pozivanju sinonima.
Prvo sam utipkao Chui i ekran se preplavio informacijama vezanim za ovaj stari bend. U tom trenutku mi je palo napamet, ta relativnost života, ali i interakcija s tehnologijom. Svi su akteri ove priče odavno preminuli, i ne samo oni već i njihovi potomci, a opet, ne samo da ću uskoro poslušati nešto od njih, kao da su tu, ispred mene, već ću ih, nadam se, ako su informacije točne, uskoro gledati i u živo. Fascinacija putovanja kroz vrijeme je u biti i počivala na tim i takvim premisama.
Listam diskografiju benda, vidim da nakon albuma „Iz Kapetanovog Dnevnika“ imaju album „Zagreb-Berlin“ i nakon njega „Do zvijezda“.
Kako mi je „Iz Kapetanovog Dnevnika“ u živom sjećanju, prelazim na „Zagreb-Berlin“.
Prve informacije odmah stavljaju stvar na svoje mjesto, preslušam ga i istovremeno čitam osvrte koji su o njemu napisani. Lijepo i chuievski …. . Ne zadržavam se puno na njemu, nakon prvog slušanja jasno je da je album iako napravljen dijelom za film, odnosno nosi ga filmska muzika, u stilu ala Chui, ima dovoljno chuievske esencije i da se može svrstati pod plodni dio opusa ovog benda (kao da kojeg drugog i ima!).
Nekako kao po dogovoru, nakon zadnjih nota, stiže i naručeni (virtualni) obrok. Dakako, staromodno, arhaično, ali, sve mora biti u stilu. Uključim se u receptor okusa i spojim s „alatom“ za jelo.
Virtualni biftek je polu sirov, sočan i ukusan, kako su samo mogli biti u tom stoljeću, kad je postojalo meso koje se kupovalo svježe i potjecalo je od živih životinja.
Svaki sam zalogaj zalijevao virtualnim crnim vinom, mislim da su mi rekli da se ovaj okus, aroma i buke zvao Cabaret Sauvignon (bio sam lijen istraživati taj dio obroka).
Uglavnom, zaustavio sam se s muzikom i posvetio uživanciji.
Nakon što sam iscrpio otkupljenu dozu okusa i mirisa prošlosti, zaklopio sam oči i pokušao malo odrijemati, ovaj put bez ikakvih tableta, onako, kako su ljudi nekada drijemali nakon jela.
Nisam uspio, ali sam bar pokušao….
Iz prividnog drijemeža me prenio glas preko fokusiranog razglasa, koji je javio da se približavamo prvoj crvotočini, i da za svaki slučaj vežemo pojaseve (kao da bi nas oni spasili… , očito ostatak prošlosti..).
Kao i svi, poslušao sam naredbu i sljedećih xy minuta sam bio prikovan za ergonomsko sjedalo, koje se prilagođavalo mom tijelu kako ga je gravitacija, koja je ipak u nekom mjeri prodirala kroz brod, mijesila.
Nisu to bili veliki pomaci, i uz pomoć tog trika sa sjedalom, nisu se skoro ni osjetili. Samo bi trenutak prije osjetio kako mi se u jedan dio tijela zariva vrh kvrge ispod kožne presvlake, ali već sljedeći trenutak, sve bi nestalo …
Prolaz kroz crvotočinu je, iako planiran i mnogo puta izveden, uvijek sa sobom nosio iznenađenje u vidu pogleda na kalendar/sat koji je odbrojavao naše vrijeme… .
No, sve je to dio folklora leta u prošlost.
Izlazak je bio malo brutalan, brod se zatresao, ali na sreću, posada je bila spremna, pa ništa nije završilo na podu.
Slijedilo je par sati ugodnog leta do sljedeće i posljednje crvotočine, te sam krenuo dalje u svom istraživanju.
Na ekranu mi je uskoro bljesnuo omot albuma „Do Zvijezda“ i recenzija albuma koja je osvanula na netu na dan lansiranja albuma:
Chui – „Do Zvijezda“
Sazdan od sedam kompozicija plus jedan remix, album „Do Zvijezda“ besprijekorno funkcionira unutar svojih gabarita. Ne rijetko se ti gabariti rastežu po potrebi i sakupljaju natrag, tvoreći jedinstveni zvuk po kojem je Chui danas već prepoznati i predstavlja trade mark.
Slijedom toga, malo je deplasirano nakon sedam albuma govoriti na što se izričaj naslanja i koji su mu izvori, jer očito je da je Chui stvorio svoj vlastiti, koji jest blend mnogo toga, ali „protokom albuma“ oni su se stopili u prepoznatljivi i u neku ruku jednoznačni Chui izričaj.
Kako sam napomenuo u osvrtu na posljednji njihov koncert, „samo mijena stalna jest“, album „Do Zvijezda“ slijedi logiku te uzrečice i ne samo to. Evolucijski iskorak je velik, ovaj put u atmosferično psihodeličnom pravcu, ali, za divno čudo, u neku ruku nastavlja putanju razvoja, ne od prethodnika, „Zagreb-Berlin“, koji jest na tragu ovog kretanja, poglavito radi psych atmosfere, već njegovog prethodnika „Iz Kapetanovog Dnevnika“, te u neku ruku u labavom konceptu predstavlja drugi dio nečeg što bi u budućnosti moglo biti ovjekovječeno kao trilogija. (dakle, fali još jedan album za potvrdu ove tvrdnje 😊 )
Interesantan je odnos kompozicija unutar samog albuma. Zvuk glavinja od izričaja do izričaja od kojeg je sazdana zvučna slika, katkad donosi logičke muzičke strukture, ali ne rijetko i iznenađenje u vidu promjene tempa, neočekivanih (sax) dionica, pa sve do promjene atmosfere.
Možda najkarakterističnija kompozicija na albumu koja vjerno oslikava sve gore rečeno je „A Love Supreme“.
Nastala u geniju ovjekovječenom pod imenom John Coltrane, razvijana u nebrojeno verzija, od kojih je svaka predstavljala djelo za sebe, samo s osloncem na original.
Spomenemo li samo McLaughlina i Santanu, koji su je obradili zajedno, ali i svaki za sebe potom, i shvatimo li o kojoj se veličini radi i koliko je rizika utkano u pokušaj skretanja kompozicije bez gubljena esence, onda vidimo da Chui zapravo lebdi u nekom intergalaktičkom muzičkom vakuumu, ploveći nasumice njenim prostranstvima, dajući nam još jednu od vrhunskih obrada.
Tantričkim akcentiranjem na božansko i uzvišeno, meljući sve moguće forme koje su na raspolaganju, miksajući i ženske vokale, koji su btw idealno legli na podlogu, Chui je ozbiljno izašao van ionako rastegnutih gabarita svog izričaja, i vinuo se u neslućene visine, u kojima caruje Alice Coltrane, praćena Santanom.
No, ono što jest bitno, krucijalno, kompozicija, „A Love Supreme“ predstavlja „bare bone“ albuma, i ma koliko bila „drugačija“ ne odskače od konteksta albuma i svojim konceptom liježe kao još jedna od sedam puzzli na slagalicu koja se zove „Do Zvijezda“.
I kao neki logički slijed, iako sazdan od elemenata idealnih za prikaz tmurne svakodnevnice i mračne budućnosti, dakle distopijskog, tamnog ugođaja, album „Do Zvijezda“ vrvi optimizmom.
I za kraj, vjerujem da je poznata moja averzija prema bonus kompozicijama na kompaktnim albumima, jer u pravilu razbijaju tu kompaktnost i predstavljaju teret kojeg malo koji (konceptualni) album može podnijeti.
Slično je s remixom kompozicija. No, moram se poklopiti ušima ovaj put, remx „Svemir ima novi pozivni“, koji se nalazi na albumu kao osma, posljednja kompozicija, nekako van-kontekstualna kompozicija, liježe bez nanošenja krvavih rana na tkivo albuma. Drugim riječima, opravdala je svoje postojanje.
Album „Do Zvijezda“ nije samo album u opusu grupe, album je dio kontinuuma, neprestane mijene i trženja, koje su se do sada pokazale uspješne i plodne.
Bivajući dio monolitne građevine zvane opus, album svojim postojanjem potvrđuje danas već poznatu i dokazanu činjenicu, da je Chui endemska vrsta na našem muzičkom nebu, i da parafraziram fotografiju s naslovnice, jedan je od „stupova kreacije“ na našim prostorima.
Epilog
Obavijest na ekranu je bila jasna, slijećemo u 2024. godinu i tangirani dan 04. Listopada, kad sam locirao da se događa koncert Chuia, koji taj dan zatvara Split at Night Jazz Festival, u Splitu.
Sletjevši na lokalni aerodrom kao najobičniji avion, službenih oznaka i kodiranog svakodnevnog leta, prošli smo skoro nepostojeće granične kontrole i našao sam se u stvarnosti dvadeset i prvog stoljeća.
Transport avio kompanije nas je poveo u Split, i za divno čudo konačna destinacija je bilo veliko parkiralište u neposrednoj blizini mjesta gdje se trebao održati koncert.
Našao sam široke skale i popeo se do žičanih vrata, bila su zatvorena, jer sam malo uranio. Ljubazno osoblje mi ih je otvorilo, ušao sam u dvoranu u kojoj se trebao održati koncert.
Chui je bio tu, nestvarno, … , dijele nas stoljeća, a sad ćemo se sresti.
Pozdravio sam se s bendom, popričali ugodno. Naravno, nisam im mogao reći odakle sam došao i iz kojeg sam vremena sletio u njihovu stvarnost. (a i da sam i rekao, sumnjam da bi mi povjerovali, … 😊 )
Izašli su na pozornicu i „Do Zvijezda“ je krenuo u živo …
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
